Da se među oficirima Prištinskog korpusa, među tim herojima mjerilo „vrijeme“ ko je najduže i najviše proveo pod šlemom i na prvoj liniji fronta sa neprijateljem prije 25 godina, Dragutin Dimčevski, potpukovnik (tada major) vjerovatno bi „uzeo“ prvo mjesto.
Svih 67 dana boja na Košarama bio je na obroncima Prokletija, uglavnom sa svojim vojnicima 53. graničnog bataljona.
Bio je odgovoran za 13 karaula, a izgubio je 16 boraca.
– Mnogo je to, kaže posle 25 godina, ali nije moglo drugačije, borbe su bile veoma teške.
Nakon povlačenja sa granice, bataljon je razmješten u Brus dok je iste jeseni major Dragutin krenuo da obilazi grobove svojih vojnika sahranjenih po Srbiji i Crnoj Gori. Ulazio je, kako priča za „Novosti“, u najmanje 13 domova zavijenih u crno. I 25 godina od bitke na Košarama, ovog aprila, zajedno sa drugovima, pohodi porodice poginulih saboraca.
– Poslije svega, šta da kažem kako se osećam: kao ponosan čovjek i dostojan oficir – odgovara Dimčevski na pitanje, trudeći se da objasni duboke emocije. – Te 1999. nisam bio svjestan svoje uloge u istoriji odbrane moje zemlje niti sam, kada je završen rat tog juna, tačno znao kakav podvig smo izvojevali. Da nisam tada bio tamo, teško bih se kajao. I da nakon rata ne obilazim porodice naših palih drugova, ne bih bio ni približno svestan koliki su div-junaci bili mladi vojnici. I njihovi najmiliji.
Slaže se Dimčevski da su Košare bile namjerno zaboravljene godinama i da Aleksandar Vučić ima mnogo veze sa tim što se danas slave junaci ove bitke.
– Godine 1997. bio je prvi političar koji se ispeo na Prokletije da obiđe graničare. Imam sliku sa Deve sa Vučićem i podsjeća me na te dane.
Major Dimčevski je prema ratnom dnevniku sa Košara na karaulu stigao manje od sat po napadu 9. aprila u 6.40. Po dolasku, odmah je preuzeo komandu, konsolidovao redove i vratio borbeni moral „pogođen“ artiljerijskom baražima iz Albanije i avionskim udarima NATO.
– Krenuo sam od vojnika do vojnika u rovu i tako danima sve vreme dok se vodila bitka na Košarama govoreći kako moramo po cijenu života da odbranimo Prokletije – priča Dimčevski. – Da smo ustuknuli pobili bi nas u odstupanju. Ovako, odbijali smo ih „licem u lice“. Iskusnim teroristima i NATO instruktorima koji su vodili šiptarske juriše nije bilo jasno zašto ne odustajemo.
Zvali su vojnici Dimčevskog pre 25 godina „tata“ i on je to i bio. Kao strog otac mnoge stvari je branio vojsci – vatru u rovu ili okolini nisu smjeli da upale da ih ne vide dronovi.
Smrzavali su se graničari, tresli se kao pruće od zime, ali su shvatili da ako čak i cigaretu zapale u rovu, neprijatelj će ih „namirisati“. Verovali su mi i kada nam je bilo najteže.
Najteže je bilo 11. aprila. Na Uskrs je Dimčevskom poginulo osam vojnika i komandir voda. Sjeća se svega kao da je bilo juče: na lokaciji Šabanove livade poginuo je vojnik Dragan Milićević Šumar, na Orezu su poginilu vodnik Ivan Vasojević, Darko Belobrk, Predrag Bogosavljević i Milenko Božić.
– Ova četvorka je poginula na moje oči. Dovodio sam 20 vojnika da pojačam odbranu i bio na 20 metara kad su Šiptari na njih otvorili vatru. Oni su ustali u rovu misleći od terorista da smo mi – kaže potpukovnik.
Istog dana na lijevom krilu, prema karauli Morina, poginuli su Ivan Bogoslavljević, Simo Popović i Radiša Ilić. Simo i Radiša su prethodno uspeli da se probiju do karaule Morina da odnesu dio municije i u povratku ih je čekala zasjeda. Bogoslavljević koji je učestovao u obračunu poginuo je okrećući ručni bacač zaplijenjen od teroriste. Ubio ga je snajper.
Sjeća se potpukovnik Dragutin i svih detalja poslije boja na Košarama. Prvo je na jesen otišao u selo Mijajlovac na Moravi da obiđe porodicu poginulog Dragana Milićevića. Da im objasni kako je stradao njihov sin i brat:
– Tu sam razumio da za njih i mene rat nikad neće završiti i da će bitka na Košarama za nas zauvijek trajati. U Vranju sam poslije obišao porodicu vodnika Predraga Milanovića. Iza sebe je ostavio dvoje djece…
Potpukovnik je „reportirao“ i porodici Bobana Milenkovića iz Vladičnig Hana i tamo ga je dočeko pokojnikov rođeni brat koji je bio isto graničar. Onda je išao u Leskovac, pa u Novi Sad.
Naš sagovornik kaže da mu je bilo teško kod porodice Darka Belobrka koji je bio jedinac, a otac mu je bio kamenorezac. Klesao je sinu spomenik za grob. Išao je i u Laćarak kod Milenka Božića gde su ga dočekali otac i sin dok je mati umrla od tuge.
Nakon toga u Crnoj Gori bio je u porodici heroja poručnika Leovca.
– Poslije mjesec dana na Prokletijama bilo je govora da će graničarima na položajima stići rotacija, ali to se nikako nije događalo. Između četvrtog i petog maja, vojska je bila pod vatrom i u rovu i pokušali su da napuste položaje. Stao sam pred njih i bez velikih gestova rekao da nazad nema gdje i da tu ostajemo.
– To su sve teške slike, nema šta lijepo da se ispriča, ali opet, kad se život i smrt „zagrle“ ima svega. Smeha i suza – priča Dragutin. – Dalibor Trajković bio je teško ranjen na Košarama i obilazio sam ga u njegovom selu u Pomoravlju. Desilo se da je moja vojna kompanjola stigla pred njegov dom dok je porodica davala godišnji parastos nekoj rođaki te smo Dalibora zatekli kako leži nepomičan u koritu, zbog povreda. Sa uzvišenja gdje je bilo groblje neko je vidio vojno vozilo i pomislio da je i Dalibor „otišao“. Trajkovići su doletjeli kao bez duše, prvo su plakali, pa smo se smijali…
U Crnoj Gori, u selu kod Plužina, porodica stradalog Sima Popovića, tri njegova brata, dvije sestre i otac, komandanta graničara dočekali su kao u narodnoj pjesmi. „Morali smo da se branimo da bismo živeli“, tešili su potpukovnika koji je zaplakao videvši junaštvo Popovića.
– Oni su mi dali snagu da mogu dalje da obilazim porodice – kaže Dimčevski. – Toliko su bili zahvalni što sam došao… Simin otac Sreten mi je kazao: „Teško nam je, boli nas, ali nema povratka… Moramo da živimo…“. Onda sam dalje nastavio nekako lakše i danas više nemam dilemu oko svoje misije. Ne sme da se zaboravi ničije junaštvo. Zbog živih.
