Moćni krug oko Pape bilo je teško probiti za jednog sveštenika iz relativno udaljene provincijske dijeceze kakva je bila kotorska, jer provincijalni sveštenik nije imao ni kontakte, a prije svega ni obrazovanje za rad u Kuriji. Za vrijeme mletačke uprave isto je važilo i u Kotoru. Biskup, po pravilu Mlečanin, okruživao se radije svojim sunarodnicima s kojima ga spaja način razmišljanja, obrazovanja i djelanja.
Među kotorskim klerom nalazimo i lica koja nisu bila Mlečani rodom, nego su stekla na osnovu zasluga počasno mletačko građanstvo, kao uostalom i neki laici. U tu grupu spadao je sveštenik Trifun Pautinov koji je počasno građanstvo stekao zahvaljujući svom bratu Luki Pautinovom. Pautinovima, braći Luki, Mihajlu, Ivanu, Nikoli i Trifunu 1424. godine dodijeljen je status mletačkih građana na osnovu Lukinog zahtjeva, i to za zasluge koje je porodica, privržena Mlecima, imala na jačanju veza među Kotora i Mletaka i za odbranu mletačkih interesa u gradu ( vidi J. Valentini, Acta 2932, 28. VI 1424 ).
Iz uzgrednog pomena saznajemo da je status mletačkog građanina imao i sveštenik Anton Druško: u punomoći kojom ga je biskup Nigro ovlastio kao svog prokuratora i specijalnog izaslanika kaže se da je Anton mletački građanin: Marcus Nigro episcopus … fecit … suum procuratorem et nuntium specialem … venerabilem virum Antonium de Drusco … civem Venetum, canonicum Catharensem ( vidi: BISKUPSKI ARHIV KOTOR, BAK III, 57, 4. II 1460).
Iz gore navedenih primjera slijedi da se u ovim slučajevima praktikovala institucija dvojnog državljanstva, i to je bila novina u poređenju sa susjednim Dubrovnikom gdje se dodjela građanskog prava vezivala za uslov trajnog preseljenja, koje je, u konačnom ishodu, povlačilo odustajanje od pređašnjeg građanstva ( J. Mijušković, Dodeljivanje dubrovačkog građanstva, 89-130 ).
Kao što vidimo u dokumentima, sveštenici su putovali iz mnogo razloga. Kotorski sveštenik Petar, sin pokojnog Đorđa iz Senja ovlastio je nekog Lucijana Funi sa Korčule da povrati stvari koje su mu otuđili neki Kotorani. Sveštenik vjerovatno nije dobro podnosio more i putovao je kopnom, a prtljag je povjerio nekom Mihaću iz Kotora. Međutim, kada je sveštenik prispio u Kotor, od Mihaća i stvari nije bilo traga ( ISTORIJKI ARHIV KOTOR, IAK SN CXLIX, 925, 23. VIII 1452 ).
Studenti su putovali na univerzitete koji su nudili solidno teološko obrazovanje, jer samostani odavno nisu bili u stanju da odgovore zahtjevima dobrih obrazovnih standarda. Kada su završili školovanje, mladi klerici su nastavljali da putuju dok ne nađu neko mjesto. Nazivali su ih clerici vagantes , “lutajući crkvenjaci”.
I u Kotoru je uvijek bilo sveštenika sa strane o kojima svjedoči ne samo notarska agenda, nego i Statut. Statutarna odredba iz 1379. godine naređuje da, s obzirom na štetu izazvanu lošim gazdovanjem stranaca iz Albanije crkvama, ubuduće nijedan patron crkava ne smije da dozvoli da za opata ili upravitelja crkve bude izabran stranac. Kazna za kršenje naredbe je iznosila 100 perpera i uz to je lice koje je to pokušalo gubilo patronatna prava u toj crkvenoj instituciji, i tim samim i glasačko pravo (STAT CATH CXLIV: Quod nullus forensis possit esse electus abbas alicuius ecclesiae).
O zaziranju Kotorana od stranaca u crkvenim redovima govori i pismo Kapistranu 1445. godine koje sadrži molbu da im pošalje neku braću franjevce koji bi u gradu osnivali samostan. U molbi, međutim, gospodari grada iskazuju želju da fratri budu Italijani ili Dalmatinci, nikako Bosanci: volebant autem solos mitti Italos aut Dalmatas; Bosnenses respuebant ( L. Wadding, Annales minorum XI, 246, XXII ) .
Iz rečenog slijedi da su smatrali bosansku braću za ili neuku ili nerazumljivu, u svakom slučaju problematičnu.
Veliki broj sveštenika iz Albanije u XIV i XV vijeku bio je posljedica istiskivanja hrišćanskog elementa iz tih krajeva. U dokumentaciji ima srazmjerno visok broj duhovnih lica uz čija imena je dodata oznaka Albanensis : to je bio, na primjer, Dominik koji se u Kotoru pojavljuje 1332. godine, a 1353. godine u papinskim aktima spominje se kao sveštenik na ostrvu Lastovo (MON CAT II, 172/8. XI 1332).
Neki su bili samo u prolazu, kao Ivan iz Trsta, biskup Albanije, koji je boravio u Kotoru 1397. godine radi naplate odštete od vojvode Sandalja i njegove supruge Jelene. Njegovi posjedi, ili on sam, nastradali su u vrijeme Radiča Crnojevića (IAK SN II, 439/10. V 1397). Godine 1397. na spisku fratara samostana Male braće u Kotoru pominje se fra Gion iz Skadra ( IAK SN II, 439/10. V 1397 ).
Mnogo sveštenstva iz Albanije stiglo je nakon Drugog Skadarskog rata (1419-1423) u Kotor sa mnogo izbjeglica. Među redovnicima su bili nekolicina iz Skadra ili Drača, kao na primjer dominikanac Dimitrije iz Skadra pominjan 1443. godine kada se davala u zakup kuća na Prčanju u vlasništvu samostana sv. Nikole. Dimitrije se javlja kao potpisnik u ime samostana, ujedno s budućim opatom Bazilijem iz Licija i redovnikom Mihenom Buća.
Bio je opat samostana u godinama 1432–1444 ( detaljnije: IAK SN X, 301, 22. X 1443; ibidem, IX, 320, 2. VII 1444; ibidem, XIV, 320, 12. III 1435 ). U Kotoru su boravili još Sergije iz Skadra, spominjan kao pomoćnik kapelana tvrđave (IAK SN XXI, 139/13. VII 1497), Stefan iz Skadra (BAK III, 22/septembar 1461), franjevac Matija iz Skadra (IAK SN XVII, 13/5. XII 1486), dominikanac Andrija iz Drača (IAK SN V, 100/24. X 1430), fra Dominik zvani M… (nečitko) iz Drača (IAK SN XIV, 329/ 25. III 1435) i drugi.
Iz Drača je bio i đakon Đorđe Romani, kojeg je biskup Faseolo 1458. godine unaprijedio u zvanje sveštenika i kasnije ga nalazimo kao kanonika ( BAK II, 239/28. V 1458; ibidem, 249 /8. III 1458. et passim ).
U Kotor se sklonilo i nekoliko duhovnih osoba iz Ulcinja. Sveštenik Sergije iz Ulcinja spominje se 1492. godine kao kapelan crkve sv. Tripuna ( BAK III, 311/4. II 1492 ).
Nižeg mletačkog klera u Kotoru nije bilo mnogo. Godine 1470. kada se smrću posljednjeg prebendara Ivana Paltašića upraznila nadarbina crkve sv. Agate, podnio je zahtjev za ovu nadarbinu mletački klerik i student kanonskog prava Antonije Nigro porijeklom iz Padove. Nadarbina sv. Agate je davala pet zlatnih dukata godišnje.
Uz to, Antonije je tražio još nadarbinu crkve sv. Filipa i Jakova u Kotoru koja je iznosila deset zlatnih dukata godišnje. I ova prebenda je bila upražnjena smrću Ivana Paltašića. Možda je ovaj klerik bio u srodstvu sa biskupom Markom de Nigris koji je njegovom zahtjevu izašao u susret. Obije nadarbine su bile jednostavne, bez dušebrižništva, te su mogle za jednog mladog sveštenika biti izvor novca potrebnog za studije i dobra odskočna daska za dalju karijeru (J. Neralić, Put do crkvene nadarbine, 126, 175/19. X 1470) .
Neki su otišli u Srbiju, na primjer u Prištinu gdje je postojala rimokatolička zajednica ( BAK I, 227/a. 1448: diaconus Albanensis; ibidem, III, 245/26. IV 1463: Petrus Albanensis; vidi K. Jireček: Istorija Srba II, 76 ). Sveštenik Paskval Pribov iz Skadra preko Kotora nastavio je u Mletke – u punomoćju koje mu je dao vojnik iz posade kotorske tvrđave spominje se kao stanovnik Mletaka (IAK SN XIX, 19 /11. X 1493).
U Dalmaciji je djelovao i Nikola Mainjanin, biskup Modruše, humanista i papinski legat koji je bio aktivan u godinama 1457-1481. Njegov nasljednik na biskupskom tronu u Modruši bio je takođe Kotoranin, Antun Gauzello Jakonja. (Ovu informaciju preuzeli smo iz pouzdanih bilješki don Gracije Brajkovića koji citira iz: Schematismus cleri dioecesium Segnensis et Modrussiensis seu Corbaviensis pro anno 1909 ).
Mnogo sveštenika i redovnika Kotorana prešlo je u Dubrovnik i tu ostalo. Prvi za kojeg saznajemo iz dubrovačkih izvora bio je fra Frano zvani Bocinus, sin Ivana Pribe koji se spominje 1281. godine kao novak franjevaca. Neki fra Marin iz Kotora spominje se 1368. godine kao gvardijan franjevačkog samostana de Acxa (Daksa) dubrovačke dijeceze koji je jedan od svjedoka zamjene samostana sv. Marije Ratačke i na Lokrumu između tamošnjih opata (M. Sufflay, Acta et diplomata, II, 243/8. VI 1368) .
Sveštenik Vladislav Baska, sin Ruška iz Kotora, bio je 1392. godine kanonik u Dubrovniku. Tada se i odrekao nekog posjeda u Kotoru u korist svog strica (DAD, Diversa cancellariae XXXI/21. VI 1392) .
Godine 1409. kotorski sveštenik Jurko Oblipić bio je opat i upravitelj crkve sv. Mihaila. Godine 1433. kao kapelan katedralne crkve sv. Blaža u Dubrovniku djelovao je sveštenik Nikola Ivanov iz Kotora, a 1461. godine ga je na tom mjestu zamijenio izvjesni Luka iz Kotora (DAD, XXXVIII, 67/2. V 1409) .
Porijeklom Kotoranin bio je dubrovački kanonik Matej Đorđev (Georgii) koji se spominje 1438. godine. Bio je notar i možda kandidat za mjesto nadbiskupa dubrovačkog. Iz Kotora je poticao i sveštenik Luka Branković koji se 1461. godine spominje kao habitator Ragusine civitatis. O njemu saznajemo iz zapisa o saslušanju u vezi sa uzrastom njegove nećake Magdalene koju je poveo sa sobom. Kao svjedoci, privedeni su dvojica Peraštana i jedan mještanin iz Kotora (BAK III, 104/9. III 1461) . Saslušanje je izvedeno na zahtjev dubrovačkog nadbiskupa i utvrđeno je da je Magdalena imala oko jedanaest godina, ali se ne navode razlozi istrage. O kotorskom porijeklu Brankovića svjedoči i pomen klerika Šima Brankovića iz Kotora 1477. godine, cf. BAK IV, 25: Clericus Simchus Branchovich de Cataro …
O uvijek tijesnim vezama kotorskog i dubrovačkog klera govori se u izvještaju papinskog vizitatora, biskupa grada Montefeltro, iz 1574. godine. Vizitator uvjerava Papu Grgura XIII (1572-1588) da je za osnaženje katolicizma u južnoj Dalmaciji najbitnije da se u duhu Tridenta reformiše Dubrovnik. Čim se dobije bitka u Dubrovniku, reforma će se proširiti po čitavoj Dalmaciji i posebno u Kotoru “kojim upravlja dubrovački kler”: Cataro, qual di tutto si governa al clero di Ragusa (Acta et diplomata Ragusina II, 2, 321) .
Kako u Mlecima, tako u Rimu bilo je podosta klerika porijeklom iz Kotora.
Plemić Dragoje Drago, kotorski sudija, ovlastio je bivšeg kotorskog kanonika sveštenika Baltazara, koji je sada bio nadarbenik u Mlecima, da ga zastupa na mletačkim sudovima (IAK SN V, 4 /15. I 1431) . L. Čoralić spominje u redovima sveštenstva u Mlecima Nikolu, sina Natalisa iz Kotora, koji je bio 1506. godine akolit crkve sv. Ivana Krstitelja, Tripuna Kotoranina, kapelana crkve sv. Severa, župnika crkve sv. Fantina Natalisa iz Kotora, sveštenika Martina Zalusi, duhovnog oca Kotorana Petra Kosmorića koji je umro u Mlecima, Marina klerika, sveštenika Nikolu Kotoranina iz crkve sv. Severa, Tripuna Bizantija (1460-1540), pomoćnog biskupa u gradu Cenedi blizu Mletaka.
Svakako da je bilo Kotorana i u mnogim dalmatinskim gradovima: Petar iz Kotora je 1373. godine bio vikar samostana sv. Franje u Zadru kada se nabraja u sastavu braće u kupoprodajnom ugovoru (J. Stipišić, Inventar dobara Mihovila suknara, 115) .
Sveštenici su često putovali i u svojstvu kurira, kao Nikola Bielani koji je nosio pismo biskupa Kontarena njegovom dubrovačkom kolegi, nadbiskupu Antonu od Riete (BAK I, 21 /a. 1437: presbyter Nicolaus Biellani…) .
Podazumijeva se da sveštenici nisu mogli da putuju kada god i kuda god im se prohtjelo, nego su morali da traže dozvolu biskupa. Nijedan sveštenik ili duhovnjak nije smio, bez odobrenja nadležnog, da spava izvan grada, čak ni da izađe iz biskupije (BAK I, 32/a. 1438) . Ivan Lodovikov Bolica, kanonik, od biskupa Faseola je tražio odobrenje za četvoromjesečni boravak u Dubrovniku. Biskup je kanoniku odobrio put, ali ga je podsjetio da za sebe obezbjedi zamjenu od klerika koji nemaju nadarbinu kako se ne bi prekidalo služenje misa u njegovoj crkvi (BAK II, 244 (1. XI 1457) .
Čim se Bolica u dogovorenom roku nije vratio okupio je biskup kaptol kanonika i saopštio da je Bolica odsutan i nije služio mise kod oltara sv. Elizabete kako mu je naloženo. Zato treba oltar povjeriti drugome svešteniku. Izabran je Nikola Jako kome je naređeno da svakog ponedjeljka služi misu kod oltara i ako bude spriječen iz valjanih razloga, da nađe zamjenu (BAK II, 253/24. III 1458) .
