Dva su pokreta u regionu i oba su u dobroj mjeri studentska, jedan u Crnoj Gori, drugi u Srbiji, i mi ćemo ih, u ovom osvrtu, za početak, radi razmatranja, razdvojiti da bismo ispitali da li među njima ima dodirnih tačaka.
Pod nazivom koji meni nije lako da napišem, u Crnoj Gori je studentski pokret iskrsao povodom velikog zločina koji je, na samom početku 2025. počinjen na Cetinju i kojem je priključen isto tako veliki zločin, takođe na Cetinju 2022. godine, ali, da primijetimo, postoje još dva velika pokolja koji se, pri tome, izostavljaju tako što se ne pominju i naprosto ne uzimaju u obzir. Pokret, inače, ima za svrhu da državu opomene na bezbjednost građana kao jednu od njenih vrlo važnih funkcija i do ovoga momenta sa njim je sve u redu, ukoliko, naravno, ne isključimo željezničku nesreću u Bioču kao i jedan privatni zločin u Igalu. I takođe ukoliko uzmemo u obzir sljedeću okolnost: kad se, naime, pogleda priroda i, još više, porijeklo samog zločina na Cetinju dolazimo do jedne nedoumice: pošto je zločin izvršilo lice sa psihijatrijskom dijagnozom, kako je izjavio predsjednik Vlade, nedoumica je u tome da li mentalno poremećena lica spadaju, ipak, u nadležnost psihijatrije kao medicinski specijalizovane struke, pa, prema tome, prije svega u nadležnost zdravstvene službe i Ministarstva zdravlja pa tek onda Ministarstva bezbjednosti i policije. I odmah ćemo uzeti u obzir da je crnogorska medicina, od strane kompetentnih stručnjaka, još prije 10 – 15 godina, ocijenjena kao posljednja u Evropi te da ta činjenica stoji kao takva znatno prije rečenih zločina. Kao takva tj. kao nesumnjiva činjenica ona će stajati i ako se o postojanju psihijatrijske dijagnoze bude, u datom slučaju, i dalje raspravljalo.
Pokret, nadalje, podržava izvjestan broj lica koja ne pripadaju studentskoj populaciji. Ne znam većinu iz toga broja, međutim vrlo dobro znam jednu grupu od 4-5 profesora Filozofskog fakulteta i, kao profesor istog toga fakulteta u penziji, oko te družine htio bih da stavim na znanje sledeću činjenicu.
Prije, naime, deset – dvanaest godina na Filozofskom fakultetu u Nikšiću postali su glasni studenti psihologije, dok su profesori koje smo upravo pomenuli (i koji se ističu sadašnjom podrškom protestima) prema njima bili zauzeli represivan stav. Bio sam u to vrijeme šef Odsjeka za psihologiju i, sa svoje strane sam podržao studente pa sam, upravo od strane rečenih profesora koji su se tokom tog perioda pozicionirali u upravi fakulteta, bio kvalifikovan kao podstrekač pobune. Pored toga što bi se takva kvalifikacija mogla uzeti kao vrlo nepovoljna ocjena moje inteligencije (kao inteligencije čovjeka koji siječe granu na kojoj sjedi), uzećemo u obzir da je rečena grupa sa pozicija članova uprave, zauzela “štrajkbreherski” stav prema studentima psihologije i njihovom pokretu, pošto je, pri tome, zaključeno da su studenti u štrajku. Bila je to potpuno pogrešna kvalifikacija s obzirom da su studenti digli glas zbog toga što im je bila uskraćena nastava koju su oni, štaviše, u vidu školarina, i plaćali pošto su studije psihologije počele kao samofinasirajuće i prelazak na budžet, kako mi je bilo dato obećanje, bio je tek u toku; sa nastavom su štrajkovali dakle profesori, tačnije gostujući profesori. Gostujući profesori su, formalno gledano, bili u pravu pošto su im bili zaustavljeni honorari, ali, svejedno, ja sam, kao njihov kolega, vjerujte mi, imao grdno mnogo stida zbog njih, zbog toga što nijesu imali razumijevanja. A razloga za stid bilo je još više kada smo, poslije svega, i poslije nekoliko godina, saznali kako su se “zakačila” dvojica velmoža u vrhu države te da je onaj što drži kasu odlučio da kazni onoga drugoga kojem je bila data ingerencija nad državnim univerzitetom te je ovaj bio nemoćan što se tiče honorara.
Držim, dakle, da su i profesori – upravljači morali razumjeti i podržati pobunjene studente psihologije umjesto što su ih, dodajući im još i šefa odjeka, osudili. Sve je to prilično daleka prošlost ali, ipak, ne toliko daleka da se ne bismo mogli/morali začuditi oko toga kakvo se to čudo zbilo da su isti ti profesori – štrajkbreheri postali svoja suprotnost pa, evo, podržavaju pobunu studenata sa kojima nijesu u profesionalnom smislu nikako povezani kao što su sa onima prije deset-dvanaest godina bili. Nema, međutim, tu nikakvog čuda. Nekadašnji štrajkbreheri i profesori, uz jedan teško racionalno objašnjiv izuzetak, nisu više upravljači i, svojom sadašnjom podrškom nam, moramo pretpostaviti, govore da bi to ponovo htjeli da budu pa se, štaviše, za to i preporučuju, u slučaju da se ponovo uspostavi stara vlast u državi koja bi, razumije se, vrati li se u sedlo, znala da poštuje stare borce i veterane.
No, bilo da bude stara vlast bilo da bude nova, čudo je to živo koliko se znaju ljudi zalijepiti za upravljačke mandate i hoće da ih imaju sve više i više. Bez obzira što je društvena nauka neporecivo utvrdila da u tome leži uzrok retardacije i zaostalosti mediokriteti upravljačke mandate hoće i samo hoće. I pri tome se štaviše stvaraju kultovi velikih dekana za koje se, barem ovdje na Filozofskom kojem iskreno želim sve najbolje, izreda ispostavlja da su vrlo prosječni u intelektualnom smislu čak je u pojedinim slučajevima valjalo izvršiti provjeru njihove pismenosti. Koliko je korozivno njihovo djelovanje i na akademsku selekciju i na akademska postignuća teško je i približno izmjeriti.
Psihologiju u Crnoj Gori moramo razmotriti u još jednom smislu. Pored toga što je ona, ovako ili onako, vezana za pitanja mentalnog zdravlja i pošto se, uza sve ostalo, ona od samog svog formiranja do danas nalazi u svom pionirskom periodu, dođe prije deset – do dvanaest godina i dan kad se, takođe na Filozofskom fakultetu, održala pompezna promocija jedne knjige sa vrlo važnom temom u njenom naslovu. Da bi uskoro potom bio napisan prikaz te knjige i to pod naslovom “Kako psihologiju u Crnoj Gori sačuvati od napasti?”. I što je najvažnije, podroban i razoran kritički prikaz rečene knjige koja se u prikazu identifikuje kao knjiga koja švercuje temu o kojoj tobože govori biva zabranjen za objavljivanje, a njegov autor biva tretiran kao osoba taman pa van zakona i sve to zahvaljujući spahijsko – kmetovskim odnosima koji vladaju na onim djelovima Univerziteta Crne Gore koji su, bilo profesionalno bilo rodbinski, vezani za časopis “Sociološka luča” kao časopis za sociologiju, kulturnu antropologiju, demografiju i socijalnu psihologiju (podvukao M.S.) kojem je tekst – prikaz predat za objavljivanje i od kojeg je, štaviše, i dobijena potvrda da će i biti objavljen. Ali koji, ipak nije objavljen. I koji se, evo, ovako javno, nudi za objavljivanje u kulturnom dodatku “Vijesti”, u slučaju da se hoće demonstrirati jasna razlika između jednog emancipovanog kulturnog dodatka, s jedne strane i jednog naučnog časopisa koji je zapao u tribalnu zaostalost zbog toga što ga je prigrabila i pod svoju kontrolu uzela jedna iracionalna spahijska samovolja.
Dakle, mentalno zdravlje i mentalna patologija (kako smo kazali na početku ovoga teksta) s jedne strane i socijalna patologija, kakvu možemo da vidimo i u “naučnoj” i u izdavačkoj produkciji, s druge strane – eto to je tema koju bih morao dodati studentskoj pobuni u Crnoj Gori, ako bi me neko, eventualno, pitao da li bih je podržao.
Što se tiče komparacije studentskog pokreta u Crnoj Gori i onog u Srbiji, ona je moguća pod uslovom da se u ovom crnogorskom dorade dopune o kojima je maločas bilo riječi. Jer motive za studentski pokret u Srbiji nalazimo u pojmu i teoriji pravde u prvom redu, a u širem smislu i u jeziku humanističke psihologije koja pravdu, istinu, dobrotu, ljepotu (i samoaktualizaciju) objašnjava kao osnovu humane/ljudske prirode po kojoj smo svi jednaki, u slučaju da navedene vrijednosti nijesu ozbiljno zaustavljene u njihovoj aktualizaciji. I mi tako vidimo da studenti i đaci u Srbiji neće više da slušaju sveprisutnog vladara – totalitaristu, uz kojeg im se može desiti da im nešto opasno padne na glavu dok on u blesavoj i, prije svega, besramnoj kombinaciji autarhije/autizma i sentimentalnosti, razglaba i švercuje najbljutaviju demagogiju čija je trenutna svrha da zamrači “incident” u Novom Sadu. Mišljenja sam da bi i studenti u Crnoj Gori mogli da imaju u vidu svoje kolege iz Srbije i, na osnovu toga “primjera čojstva i junaštva” dorade svoj program i svoje ciljeve. Uza stih iz “Luče mikrokozma” koji smo primijetili na jednom transparentu – “iskra u smrtnu prašinu” – to će, se, vjerujem, i desiti.
