Na prvi pogled, živimo pod apsolutnom dominacijom slavnih ličnosti. Bivši i budući predsjednik Sjedinjenih Država, Donald Tramp , proveo je više od decenije kao zvijezda rijaliti televizije. Tejlor Svift je upravo završila najveću i najprofitabilniju turneju pop muzike u istoriji svijeta. Industrija masovne zabave i dalje se oslanja na zvijezde – pitajte bilo koga ko praznike čeka u redu da gleda “Zlicu” ( Arijana Grande ) ili “Gladijatora II” ( Pedro Paskal , Denzel Vašington ). A da ne pominjemo sve sitne drame lijepih i slavnih o kojima svi i dalje tračarimo.
Možda je, stoga, čudno postaviti potpuno kontraintuitivnu tvrdnju: da napuštamo eru tradicionalne slavne ličnosti. I ne samo da je napuštamo, već ulazimo u novu, neizvjesnu eru, u kojoj se pojavila svježa netrpeljivost prema onima koji su, čak i prije svega nekoliko godina, bili slijepo obožavani.
Veliki dio ovoga dolazi od najmlađe generacije odraslih, takozvane generacije Z, i milenijalaca mlađih od 40 godina. Generacija Z možda je najneshvaćenija jer je prva koja je stasala u vremenu kada su stare monokulture posrtale. Mnogi od njih su premladi da bi se sjećali dominacije kablovske televizije, zlatnih dana filmskih zvijezda A-liste poput Džulije Roberts ili Breda Pita , ili čak divljenja koje su nekada uživali određeni tehnološki magnati poput Stiva Džobsa .
Mejnstrim mediji su tokom posljednjih pet godina prolazili kroz razne kontradiktorne narative o generaciji Z. Ili su bili previše liberalni, previše “probuđeni”, dovoljno liberalni da glasaju za demokrate kako bi spasili demokratiju, ili otrovani internetom i terminalno desničarski, sa mladićima toliko opsjednutim podkastima da su masovno glasali za Donalda Trampa.
Stvarnost je komplikovanija, jer su sve generacije komplikovne. Nije da su svi “bejbi bumeri” uzimali LSD i provodili vrijeme u Golden gejt parku. Ali generaciju Z i mlađe milenijalce je posebno teško generalizovati jer žive u eri rasparčane kulture. Desetine miliona Amerikanaca više se ne okupljaju oko jedne televizijske emisije koja se emituje u određeno vrijeme tokom radne nedjelje, kao što je to nekada bio slučaj sa “Prijateljima”. Oni svoje političke smjernice više ne dobijaju od kasnih večernjih televizijskih emisija poput “Dejli šou”. Linearna televizija se urušava, a mreže poput MSNBC-a i CNN-a gube gledaoce od završetka predsjedničkih izbora. Holivud, sa druge strane, više ne zauzima centralno mjesto u kulturi.
To je dijelom zato što ne postoji centar – ili on dramatično slabi. Čak se i slavne ličnosti koje su stekle slavu putem novih platformi, uključujući TikTok, suočavaju sa povratnom reakcijom. U nedavnom vuiralnom trendu korisnici TikToka su pozvani da aktivno ignorišu razne slavne ličnosti i influensere kako bi dokazali koliku moć imaju nad njima. Prva meta bila je pjevačica i plesačica DžoDžo Siva , koja ima ogroman broj pratilaca na društvenim mrežama. Njen broj lajkova na određenim video-snimcima drastično je opao. Siva je previše bogata da bi to na nju uticalo, ali sam trend je značajan i nezamisliv čak i prije pet godina. Drugi poput nje treba da budu oprezni.
Pisac Mo Digs je to nazvao “premorom od ličnosti” – ideja da su prosječni ljudi, naročito na internetu, umorni od bogatih i slavnih. Politički, ljudi su sumnjičavi prema liderima ili bilo kome ko bi im rekao šta tačno da rade. Iako su Svift i Bijonse i dalje omiljene, nijedna od njih nije značajno pomjerila mlađe glasače ka taboru Kamale Haris , uprkos njihovoj zdušnoj podršci. Glasači generacije Z koji su naginjali lijevo bili su posebno bijesni na slavne ličnosti koje nijesu otvoreno osudile postupke Izraela u Gazi. Ovo nepovjerenje prema elitama je u najmanju ruku uporno.
U ovu prazninu stupa ultimativni anti-influenser, 26-godišnji Luiđi Manđone . Navodni ubica Brajana Tompsona , izvršnog direktora UnitedHealthcarea, Manđone je uživa onlajn slavu kakva nije zabilježena u skorijoj istoriji. Njegovo navodno ubistvo direktora zdravstvenog osiguranja, koji je 2023. zaradio 10,2 miliona dolara, bilo je potpuno političko, ali je prešlo stranačke linije.
Kada su desničarski komentatori poput Bena Šapira i Meta Volša osudili ubistvo, njihove rubrike za komentare su bile preplavljene osudama zdravstvene industrije, pa čak i podrškom za ubistvo, prije nego što je Manđone identifikovan kao osumnjičeni.
Liberali koji su osudili Tompsonovo ubistvo nijesu prošli mnogo bolje. Dok su mediji i politička elita generalno bili ujedinjeni u zgražavanju nad time što je Manđone, sa svojom konvencionalno privlačnom pojavom i prestižnim obrazovnim pedigreom, idealizovan, mase na internetu vide stvari drugačije. Roba sa likom lika Luiđija iz video-igre masovno se prodaje na Amazonu, a neki su kupovali svijeće sa likom Manđonea.
Poruka je dovoljno jasna: ako će postojati novi idol, neko s kim će se formirati parasocijalna veza, to neće biti još jedan pjevač, plesač ili neo-Kardašijan. Mladi, barem, sve više tako razmišljaju. Ne može im se narediti da prestanu sa svojim Luiđi mimovima dok bijes prema institucijama nastavlja da raste. Čak ni Tramp, veliki remetilac, neće biti imun na ovu dinamiku kada ponovo bude predsjednik.
Tokom naredne decenije, veliki sukobi možda neće biti između ljevice i desnice, već između unutrašnjeg i spoljašnjeg – onih koji otvoreno preziru postojeće institucije i onih koji traže novi poredak. Obožavanje Manjonea nije toliko o samom Manjoneu koliko je pokazatelj pravca u kojem idemo. Gnjev neće jenjavati.
