To je bila najkrvavija epizoda zločinačkog pira koji je u ovom kraju trajao od oktobra 1943. do avgusta 1944. godine, a u kome su, sem Njemaca, učestvovali i Albanci sa Kosova, te muslimani iz Plava, Gusinja i Sandžaka, među kojima su se svirepim zločinima isticali Osman Rastoder i Sahit Hodža.
U petnaest varvarskih naleta u pomenutom periodu, fašistički zlikovci su, u tadašnjem Andrijevičkom srezu, od Malog krša do Čakora, ubili više od 800 nedužnih civila.
Žrtve i stradanja u Velici i Gornjoj Ržanici
Kako je Šerbo Rastoder iznosio neprovjerena stradanja zelenaša i komita, to sada ima mogućnost da ih uporedi sa stradanjima u Velici i Gornjoj Ržanici.
Publicista Pavle Dželetović Ivanov je, na primjer, naveo sledeći jezivi primjer: “Svako mjesto i svaki kamen u Velici, svaka gruda zemlje i mnoge izgorele kuće svjedoče o žrtvama.
Mjesto zvano Vukadinov potok imalo je lijepi šljivik, u kom se igrao osmogodišnji Tomislav Vučetić. Kada je ugledao vojnike, iz dječje radoznalosti, potrčao im je u susret. Zvijeri su malog Toma objesili o stablo šljive.
Dijete je pozvalo u pomoć majku. Ali esesovci su je ubili iz pištolja kad je potrčala da spase sina. Jedan od vojnika je izvadio nož i počeo mu drati kožu sa lica. Drugi ga je dokrajčio, pucajući mu u glavu.”
Dželetović navodi i sledeći primjer: “Milevu i Novku Stešević bacili su žive u zapaljenu kuću. I Milivoja Steševića, i Anđu Gojković i mnogo drugih…
Dijete Dušana Simovića, od devet meseci, nožem su ubili i objesili o šljivovu granu ispred kuće. Dvogodišnju Kosu su uvis bacali i na noževe dočekivali, pa je onda u vatru bacili…”
Ili sledeći slučaj: “Kada su došla tri vojnika pred kuću Dušana Simovića, po starom običaju dočekali su ih sa hljebom i solju na poslužavniku, koji je iznijela stara Jela.
Taj običaj je uvijek poštovan. Baš u tom času je istrčala Jelina snaha Milica, noseći u naručju dvogodišnjeg sina Milorada.
Za koji dan je trebalo na svijet da donese novorođenče. Vojnici su je dočekali kundacima, oteli joj maleckog sina iz ruku, a jedan je oborenu Milicu nožem proburazio i iz utrobe izvadio muško dijete. Prvim plačem usta mu se napuniše krvlju, kojom se ugušilo.
Stravični prizor posmatrala je Miličina svekrva i njeno četvoro dece. Malog Matu vojnici hvataju i odsecaju mu noge do kolena, rasecaju tetive da bi ga lakše okačili o stablo šljive glavom naopako. Držali su ga tako dok nisu sve ostale poubijali, a na kraju su i njega dokrajčili.”
Državni istoričari i ideolozi današnje Crne Gore predstavljaju stradanje zelenaša i komita u Božićnoj pobuni i komitskom pokretu kao “najveće stradanje Crnogoraca u istoriji Crne Gore”.
U naduvavanju zelenaških žrtava posebno se istakao bošnjački istoričar dr Šerbo Rastoder.
Na osnovu Rastoderovih “istraživanja”, određeni zlonamjerni crnogorski istoričari i publicisti su godinama pronosili medijski eho da je od 1918. do 1941. bilans žrtava na strani zalenaša i njihovih pristalica bio sledeći: pobijeno- 9000 ljudi, zapaljeno- 6.000 kuća, uhapšeno i strpano u zatvore-
Tih podataka se držao crnogorski istoričar Novak Adžić sve do ljeta 2016. godine, kada je poslije podrobnijeg izučavanja te problematike došao do prilično tačnih podataka da je u tom periodu poginulo ili umrlo 257. zelenaša, i zapaljeno 120. kuća.
Drugi izvori su potvrdili da je iz Crne Gore emigriralo 1.600 zelenaša, te da se većina njih vratila u zemlju poslije amnestije 1922. godine, kao i to da se u zatvorima našlo od 200 do 300 zelenaša, od kojih su mnogi amnestirani.
Prema spisku Novaka Adžića, u Božićnom ustanku je poginulo trideset ustanika, a u narednih 11. godina oružanog konflikta (od 1919.g. do 1929.g.) dodatno postradale 203. osobe na strani zelenaša.
Kako su tu uračunati i komiti i civili, ispada da je zbirno, u ustanku i toku narednih jedanaest godina gerile, broj žrtava na strani zelenaša i njihovih porodica činio 233. čovjeka.
A u Velici i Gornjoj Ržanici je za samo dva sata i petnaest minuta pobijeno 428 osoba, i to civila, žena, djece i staraca. Odnosno, skoro duplo više nego što je bilo “najveće stradanje Crnogoraca u istoriji Crne Gore”?!
Kako je naduvavanju broja žrtava zelenaša i komita od 1919.g. do 1929. godine najviše doprinio istoričar dr Šerbo Rastoder, a potom i ostali, koj isu ga slijedili, to se postavlja pitanje u čemu se on razlikuje od Osmana Rastodera?
Jer, svaka cifra ubijenih zelenaša koju je prezentovao Šerbo Rastoder, a koja prelazi 233 osobe koje navodi Adžić, je cifra zelenaša koje je “ubio” Rastoder.
Naravno, Osman je ubijao realne civile, jer su bili pravoslavci, a Šerbo je “ubijao na hiljade komita i zelenaša” potezom pera, naravno, da bi među pravoslavnim narodom unio zlu krv iz svojih razloga, očigledno antipravoslavnih.
Rastoder je po toj temi izdao četiri knjige: “Životna pitanja Crne Gore 1918- 1929″, Bar, 1995;
„Političke borbe u Crnoj Gori 1918-1929“, Beograd, 1996; „Skrivana strana istorije: Crnogorska buna i odmetnički pokret 1918—1929“, 1-4, Bar, 1997; „Crna Gora u egzilu 1918-1925“, 1-2, Podgorica, 2004.godine.
Još uvijek ne postoji ni dostojan spomenik – memorijalni centar žrtvama genocida u Velici.
Veličani će se danas pomoliti za duše nevinih žrtava, a parastos žrtvama služiće sveštensko Srpske pravoslavne crkve.
