Tranziciju u ženski pol započela sam uz injekcije lijeka Neogolina – hormonske terapije za trans žene, koju sam dobila u Kliničkom centru Crne Gore (KCCG). Na taj način pokrila sam prva dva mjeseca tranzicije, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Đurišić , mlada trans žena i aktivistkinja zaposlena u NVO Spektra.
Iako joj je država isprva omogućila pristup odgovarajućoj hormonskoj supstituciji, tvrdi da nakon dva mjeseca terapija više nije bila dostupna.
“Doktor koji me je pratio rekao je da ne brinem, da će terapija stići, ali to se nije desilo”, kaže Đurišić.
Nakon toga započinje njena borba za pristup hormonskoj terapiji.
“Na svoju ruku prešla sam na tablete i tako funkcionisala dvije i po godine, uz stalne prekide, jer ih je bilo potrebno nabavljati iz inostranstva, često na crnom tržištu. Osim toga, bila sam nezaposlena, a moja majka nije uvijek mogla da izdvoji novac za terapiju. U jednom trenutku, nabavka je postala finansijski neizdrživa”, kaže Đurišić.
U međuvremenu su u KCCG postale dostupne ampule, jer je Ministarstvo zdravlja sistemski riješilo problem nedostatka hormonske terapije i uvrstilo ljekove na obaveznu listu za nabavku. Do ovoga je došlo nakon osam godina napora civilnog sektora da se ovo pitanje riješi.
“Kontinuirana primjena hormonske terapije je neizostavan dio rodno afirmativne zdravstvene njege, a za to je neophodna redovna aplikacija i dostupnost ovih lijekova. Sporadično i nesistematsko pribavljanje hormonske terapije osim što ne ispunjava potrebe transrodnih osoba za afirmacijom roda, može imati brojne štetne posljedice po zdravlje transrodne osobe”, kaže za CIN-CG Tea Dakić , psihijatrica i jedina članica Svjetskog udruženja profesionalaca za zdravlje transrodnih osoba u Crnoj Gori.
Međutim, uprkos dostupnoj terapiji za trans žene i muškarce, ostaju brojni izazovi, jer je zdravstvena zaštita transrodnih osoba mnogo složenija od same primjene hormona i obuhvata više grana medicine, objašnjavaju sagovornici CIN-CG.
“Neki ljekovi i medicinski tretmani ne smiju se koristiti uz hormonsku terapiju, ali dešavalo se da nam ih prepišu, a da nas pritom ni ne pitaju da li koristimo terapiju. Takođe, često nailazimo na čuđenje kada, na primjer, trans muškarac ode na pregled dojki ili kada trans žene zbog terapije posjećuju kardiologa”, kaže Đurišić.
Navodi i da se suočavaju sa “nepristojnim pitanjima”, poput: “Jesi li se operisala dolje”?
“Najčešće smo mi ti koji doktorima objašnjavamo šta nam treba, veze između hormonsketerapije i pojedinih ljekova, intervencija”, kaže Đurišić.
U crnogorskom društvu, a tako je uglavnom i globalno, ne postoji dovoljno informacija o zdravstvenim aspektima transrondosti, objašnjava za CIN-CG endokrinolog Aleksandar Đogo .
“Polnost nije uvijek jasno definisana, ona nema samo primarne i sekundarne seksualne karakteristike. Moglo bi se reći da je polnost nekada fluidan identitet, a princip prilagođavanja rodnog identiteta u endokrinološkoj nauci pretpostavlja hormonsku supstituciju koja se odnosi na pol koji osoba osjeća kao svoj”, objašnjava Đogo.
Zbog toga je važno da transrodne osobe koje koriste hormone vrše periodične provjere zdravstvenog stanja, pri čemu se ističu uloga urologa, ginekologa, endokrinologa, kaže Đogo.
Za sada je u Crnoj Gori moguće izvršiti samo neke medicinske intervencije afirmacije pola. Osim hormonske terapije, tu je i uklanjanje grudi za trans muškarce, dok urološke i genitalne operacije nijesu moguće. Zbog toga Fond za zdravstveno osiguranje Crne Gore (FZOCG) pokriva troškove ovih operacija u Srbiji.
“Do sada su se tri crnogorska građanina operisala u Srbiji na taj način”, kazali su iz FZOCG za CIN-CG.
“Doktori koji su me liječili govorili su mi da mi čine uslugu jer niko drugi ‘to ne bi radio’; dobijao sam neetičan i štetan tretman; komentarisali su moje genitalije i pravili grimase na iste; obraćali su mi se u pogrešnom rodu; urađen mi je tip operacije koji je suprotan od onoga što smo dogovorili prije operacije, uz izgovor da ‘mi je tako bolje’”, navodi se u publikaciji Društvo jednakih ili ipak ne iz 2023. godine, čiji je izdavač Spektra.
Za potrebe ove publikacije sprovedeno je istraživanje o socioekonomskom položaju transrodnih, interpolnih i rodno varijantnih (TIRV) osoba u Crnoj Gori. Oko 90 odsto ispitanika i ispitanica ocijenilo je dostupnost zdravstvene zaštite najnižim ocjenama, odnosno kao “lošu” i “veoma lošu”. Niko od ispitanika nije dao visoke ocjene. Paradoksalno je što su gotovo svi ispitanici bili korisnici zdravstvenog osiguranja, neki državnog, a pojedini privatnog, navodi se u istraživanju. Gotovo pedeset odsto ispitanika/ca susrelo se s diskriminacijom u zdravstvenom sistemu, navodi se u publikaciji.
“To znači da postoje sistemske prepreke kojima se negiraju potrebe TIRV osoba, iako većina ispitanih ima pristup uslugama iz sistema zdravstvene zaštite”, navodi se.
“U domu zdravlja, izabrana ljekarka mi je rekla da imam poremećene hormone i da zato mislim da nisam muško”, jedan je od odgovora u ovom istraživanju.
Drugom ispitaniku ili ispitanici izabrani doktor je, nakon što je izrazio/la želju da uđe u proces tranzicije, kazao “da ne izgleda trans”.
U jednom slučaju, koji se takođe navodi u publikaciji, ljekar je otvoreno odbio da izda uput za specijalistu kada je osoba poželjela da započne proces tranzicije.
Rezultati drugog istraživanja iz 2022. godine, sprovedenog za potrebe publikacije koju je takođe objavila Spektra, pod nazivom Osnaživanje transrodnih, rodno varijantnih i interpolnih (TIRV) žrtava nasilja, takođe su poražavajući. Čak 75 ispitanika/ca smatra da bi im, kao transrodnoj, interpolnoj ili rodno varijantnoj osobi, bilo neprijatno da se obrate za pomoć zdravstvenim službama, navodi se u ovoj publikaciji.
Obrazlažući razloge za osjećaj neprijatnosti u odnosu na zdravstvene službe, većina ispitanika opisuje svoja i tuđa prethodna negativna iskustva sa ovim institucijama i njihovim osobljem. Takođe, izražavaju strah od autovanja, diskriminacije, nepovjerenje u poštovanje medicinske tajne, utisak da su zdravstveni radnici i radnice nedovoljno senzibilisani za potrebe i prava TIRV osoba, te da LGBT osobe generalno ne tretiraju na poštujući način, navodi se u istraživanju.
Manje od polovine ispitanika/ca ovog istraživanja, njih oko 43 odsto, prijavilo je da su ih medicinski radnici tretirali sa poštovanjem, dok je oko 31 odsto navelo da su bili tretirani bez poštovanja od strane zaposlenih u zdravstvenim ustanovama, da su ih oslovljavali pogrešnim imenom ili pogrešnim zamjenicama. Oko 6,3 odsto je izjavilo da su ih medicinski radnici maltretirali, odbili da im pruže pomoć i potpuno zanemarili njihov rodni identitet. Čak polovina ispitanika/ca smatra da medicinski radnici nemaju dovoljno znanja o zdravlju transrodnih osoba.
Većina profesionalaca u oblasti zdravlja ne posjeduje adekvatne vještine neophodne za komunikaciju i rad sa transrodnim osobama, kaže za CIN-CG Dakić.
“Iako ljekari i ljekarke prolaze kroz niz godina edukacije o svim pitanjima ljudskog tijela i uma, ipak se temama o širokom spektru rodnih identiteta nedovoljno posvećuju, a tokom školovanja uglavnom dobijaju neadekvatno i nepotpuno obrazovanje o zdravstvenoj zaštiti transrodnih i rodno različitih osoba”, kaže Dakić.
Svjetsko udruženje profesionalaca za zdravlje transrodnih osoba, čija je Dakić članica, krovna je organizacija koja kreira i izdaje Standarde zdravstvene njege transrodnih i rodno različitih osoba, koji predstavljaju najpouzdaniji vodič dobre prakse u radu sa transrodnim osobama. Ovi standardi podržavaju ljudska prava transrodnih osoba i medicinsku praksu zasnovanu na dokazima, objašnjava Dakić.
Ljekari u Crnoj Gori uglavnom osjećaju nelagodu i nevješti su u praćenju ovih pacijenata, iako zapravo, kao endokrinolozi, posjeduju sva neophodna znanja, objašnjava Dakić.
“Hormonski tretman, koji je ključan za transrodne osobe, ne razlikuje se značajno od bilo koje druge hormonske terapije i praćenja njenih efekata s medicinske strane”, kaže Dakić.
Sa druge strane, hirurški tretmani u rodno afirmativnom smislu ipak iziskuju dodatnu edukaciju, kao i značajnu praksu u ovoj oblasti, kako bi transrodnim osobama omogućili najbolje zdravstvene ishode u skladu s njihovim potrebama.
Većina pacijenata iz Crne Gore se za potrebe genitalne hirurgije upućuje u Srbiju, u Beograd, gdje rade neki od najvećih svjetskih stručnjaka u ovoj oblasti, iako, recimo, druge oblasti zdravstvene zaštite transrodnih osoba nisu ni tamo tako dobro pokrivene, objašnjava Dakić.
U Crnoj Gori ne postoje zvanične smjernice za zdravstvenu zaštitu transrodnih osoba. NVO Spektra je izdala publikaciju Rod, pol i zdravlje: Smjernice za zdravstvene radnike za afirmativno postupanje sa transrodnim i interpolnim osobama još 2019. godine.
“Najveći zdravstveni rizici za transrodne osobe u Crnoj Gori su prije svega oni koje nosi sredina, a ne striktno medicinski. Zdravlje je neodvojivo od društvenog konteksta”, objašnjava Dakić.
Zbog brojnih predrasuda, hostilne društvene sredine, nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja, stigmatizacije, marginalizacije i posljedica takozvanog manjinskog stresa, transrodne, odnosno rodno inkongruentne osobe, mogu se naći u povišenom riziku od anksioznosti, depresije, suicidalnosti i drugih psihijatrijskih simptoma, navodi Dakić.
Kako ističe, ovi simptomi nijesu karakteristični za transrodnost ili rodnu različitost samu po sebi, već su posljedica tretmana društva prema ovim osobama.
“Vjerovatno bi svaki čovjek u sličnoj situaciji osjećao slične posljedice po zdravlje. Tek kada se eliminišu stigma i diskriminacija, omogućićemo bolje zdravstvene ishode za transrodne osobe”, kaže Dakić.
Nadalje, problem je što još nije donesen Zakon o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja, koji bi adekvatno podržao osnovna ljudska prava transrodnih osoba, navodi Dakić.
“Aktuelna pravna praksa o promjeni oznake pola u dokumentima za transrodne i rodno različite osobe podrazumijeva obavljanje medicinskih procedura takozvane kompletne tranzicije, odnosno potpunog prilagođavanja pola rodnom identitetu, što podrazumijeva i sterilizaciju”.
Svjetska medicinska asocijacija (WMA), čija je Crna Gora punopravna članica, smatra da bez obzira na rod, ni jedna osoba ne smije biti podvrgnuta prinudnoj sterilizaciji, što uključuje i sterilizaciju kao preduslov za promjenu oznake pola u zvaničnim dokumentima.
I prema načelima Ujedinjenih nacija, ovakvi oblici prinudne sterilizacije predstavljaju kršenje osnovnih ljudskih prava: na zdravlje, privatnost, kao i na zaštitu od mučenja i drugog okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, objašnjava Dakić.
“Sramota je da Crna Gora i dalje podržava ovakve prakse, koje su beskrajno štetne po zdravlje transrodnih osoba. Neophodno je da se Zakon što prije donese, kako bi se ukinuo krajnje nehuman tretman osoba čiji rodni identitet i pol, pripisan na rođenju, nisu usklađeni”, ističe Dakić.
Evropska komisija upozorila je Crnu Goru u poslednjem izvještaju iz 2024. godine, da što prije usvoji Zakon o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja.
“Evropski sud za ljudska prava je više puta zaključio da uslovljavanje priznavanja rodnog identiteta transrodnih osoba sterilizacijom ili tretmanom koji dovodi do sterilnosti predstavlja kršenje njihovog prava na poštovanje privatnog života prema Članu osam iz Evropske konvencije za ljudska prava i prava na fizički integritet prema Članu tri iste konvencije”, upozorili su iz Akcije za ljudska prava (HRA) krajem prošle godine, u saopštenju za medije povodom stopiranja usvajanja ovog Zakona.
Stručni razgovor između transrodne osobe i profesionalca u oblasti mentalnog zdravlja je veoma važan korak kako bi se na najbolji način donijela odluka o podršci koja je osobi potrebna, baš kao i za sve druge pacijente, objašnjava Dakić.
“Važno je naglastiti da nema opšteg procesa procjene koji će odgovarati svakoj osobi ili situaciji, ističe ONA.
“Većina transrodnih osoba će zahtijevati samo kratku procjenu, i lako pristupiti daljim procedurama, bilo da su one hormonske i hirurške, po modelu informisanog pristanka, kakav se koristi i u drugim oblastima medicine”, kaže Dakić.
Osobe koje imaju kompleksniju prezentaciju slučaja ili manje uobičajene zahtjeve po pravilu iziskuju detaljniju procjenu i uključivanje multidisciplinarnog tima, objašnjava Dakić.
“Međutim, uopšteno gledano, za većinu transrodnih osoba nije neophodna niti psihološka eksploracija, niti psihoterapija. To se ne zahtijeva ni od drugih pacijenata kada ih upućujemo na planirane intervencije”, kaže Dakić.
Svakako, konačna odluka o rodno afirmativnim tretmanima je ekskluzivno pravo izbora transrodne osobe, baš kao i bilo koja druga odluka koja se tiče njihovog zdravlja i tijela.
Na koje vrste medicinskih afirmativnih tretmana će se transrodna osoba odlučiti stvar je ličnih želja, toga kako se ona osjeća, objašnjava Đurišić.
“Neko želi hormone, neko samo operacije, neko i jedno i drugo, a neko ništa od toga. Nažalost, ljudi koji ne žele ništa od toga, i ne ‘prolaze’ dovoljno ni kao muškarci ni kao žene, imaju jako surov tretman od strane društva”, objašnjava ona.
“Spektra i organizacije sa kojima sarađujemo često organizuju obuke za ljekare, posebno se to odnosti na psihologe i psihijatre, ali i za ostatak zdravstvenog kadra. Smatram da zdravstveni sistem treba biti informisan o transrodnim osobama, na koji način raditi sa njima, jer ipak je u pitanju zdravlje. Napredak je vidljiv u odnosu na prethodne godine svakako, ali može i mora još mnogo na tome da se radi”, kaže Đurišić.
Istraživanja pokazuju da je Malta, već punu deceniju, zemlja sa najvišim standardima zdravstvene njege i ljudskih prava transrodnih osoba na svijetu, ističe Dakić.
“Malta je bila prva država u Evropi koja je uključila rodni identitet u svoj ustav, kao osnov zaštite, i prva država koja je zabranila takozvanu konverzivnu terapiju, odnosno pseudonaučne pokušaje da se promijene nečiji rodni identitet ili seksualna orijentacija. Zakonodavstvo Malte, u smislu zaštite prava transrodnih osoba, predstavlja model kojem i druge zemlje treba da teže. Nedavno su predložili i kompletno pokrivanje troškova svih rodno afirmativnih procedura, uključujući i hirurške, u okviru osnovnog paketa zdravstvenog osiguranja, odnosno bez dodatnih troškova za pacijente”, naglašava Dakić.
