U romanu “Carstvo, to si ti” španski pisac Havijer Moro pripovijeda o značajnim, ali i nevjerovatnim, istorijskim događanjima koja su uslovila formiranje Brazila, najveće države u Južnoj Americi. Vještim i ugodnim spisateljskim manirom i rafiniranom sklonošću prema naizgled manje bitnim detaljima, ali nikad beskorisnim, autor ispreda interesantnu priču o toj prostranoj zemlji i njenim prvim vladarima. Ovakav roman podrazumijevao je golemo istraživanje, dokumentovan je vjerodostojnim podacima iz brazilske istorije i kulture. Prepun je živopisnih likova i događaja, a obuhvata period od nekih tridesetak godina. Kaže se da je ovaj roman o rađanju moderne nacije Brazila, epska saga koja je po mnogo čemu čudnija čak i od fikcije. Bavi se značajnim istorijskim periodom, periodom krupnih promjena u Americi, ali i u Evropi. “Carstvo, to si ti” je sedma knjiga koju je ovaj romanopisac napisao i s njom osvojio prestižnu (iako kontroverznu) nagradu Planeta za najbolji roman na španskom jeziku 2011. godine. Knjigu je sa španskog prevela Milica Maletić , a počinje jednom dvostraničnom vinjetom o prvom kontaktu Evropljana i Indijanaca na teritoriji koja je kasnije postala dio Brazila. Ova crtica predstavlja svojevrsnu rekonstrukciju trenutka susreta portugalskog admirala Pedra Alvares Kabrala sa Tupi Indijancima, tamošnjim stanovnicima, kada je moreplovac sa posadom slučajno pristao na nepoznate obale tog dijela Južne Amerike. Uzrok toga pristajanja bili su jaki vjetrovi Atlantskog okeana koji su ga spriječili da slijedi rutu svog prethodnika Vaska de Game i da prođe pored Rta dobre nade da bi stigao u Indiju. Radnja romana se najvećim dijelom odvija hronološkim redosljedom s nekoliko flešbekova.
Knjiga je fikcionalna biografija cara Pedra I od Brazila (1798 – 1834), osnivača i prvog vladara Brazilskog carstva. U tom duhu autor nas vodi pričom o Pedru i njegovom četiri godine mlađem polubratu Migelu , dječacima sa dvora vladarske porodice koja je živjela u palati San Kristobala. Ta je palata bila samo pet kilometara udaljena od centra Rio de Žaneira i predstavljala je sjedište portugalske monarhije preseljene u Brazil nakon što je Napoleon 1807. godine okupirao Portugaliju jer se nije htjela pridružiti francuskoj kontinentalnoj blokadi Britanije. Bio je to jedinstven slučaj – preseljenja metropole u koloniju…
Pedro je bio četvrto dijete portugalskog kralja Žoa VI a kada je stigao u Brazil imao je samo sedam godina. U romanu se kaže da su Pedro i Migel bili vrlo nestašni dječaci još od samog njihovog dolaska na tlo Južne Amerike i napuštanja dvorske palate u Keluzu, malom i usamljenom mjestu nedaleko od Lisabona, gdje su rođeni. Dvorjani su jedva izlazili na kraj s njima, jer su upravo oni bili omiljena meta njihovih nestašluka. Zbog toga ni dvorjani ni posluga nijesu previše birali riječi kojima su se obraćali tim dječacima. Govorili su im da su nitkovi, podmukli, bezobrazni, ljenjivci, lažovi, a te pogrde su bile još žešće nakon što su ih dječaci počeli sačekivati u prostranim hodnicima palate i gađati ih u noge iz dva mala bronzana topa koje im je poklonio jedan admiral britanske flote, prijatelj njihovog oca. Pritom, nijednu priliku nijesu propuštali da se izmigolje nadzoru vaspitača i slugu i da obojica pobjegnu u ogromni park koji je okruživao palatu, a to samo da bi se tamo mogli bolje skrivati, a kasnije ismijavati ih i rugati im se zbog njihove nespretne potrage. Ali dječaci su najviše voljeli da se igraju rata ne sluteći da će jednoga dana zaista voditi krvave bitke i pravi rat. Oba dječaka bili su okrutni i arogantni. Pedro je prednjačio u tome, mada je u ranom tinejdžerskom dobu volio, vjerovatno samo iz zabave, da radi poslove koji su propadali poslugi. Rano je naučio da sedla konje i da ih jaše, ali nije zanemarivao ni svoje sklonosti prema stolarskom zanatu. Bio je mršav, žilav, nagao i drzak. Mlađi dječak, Migel, kada je god mogao krio se iza leđa svoga polubrata pa ga je posluga zvala još i “pobjeguljom”. Ali i pored toga njegova najveća želja bila je da pobjedjuje Pedra u svakom takmičenju u kojima su se nadmetali, a ona su bila brojna. Vremenom, ta se Migelova želja razvila u pravu opsesiju.
Pedro je od svog oca Žoa VI naslijedio suptilnu inteligenciju, dobrotu, ali i škrtost u novcu i naklonost prema finoj i laganoj muzici. Od majke, Špankinje Karlote Hoakine , kćerke kralja Karlosa IV naslijedio je strast prema konjima, jak duh samostalnosti i sklonost prema bančenju i raznim zabavama. Da mu je ta nasljedna sklonost toliko jaka uvjerio se kada je jednom prilikom posmatrao prelijepu francusku balerinu kako s neshvatljivom gracioznošću izvodi predstavu u Kraljevskom pozorištu u Rio de Žaneiru. Iako je mislio da je, uprkos svojoj mladosti, prekaljen u odnosima prema ženama, nakon te baletske predstave uvjerio se da nije u pravu jer je doživio prave ljubavne more. Pedro je i u kasnijem periodu bio poznat po svom mitskom seksualnom apetitu, osobini koja ga je pratila kroz cijeli život. On se sve češće nalazio u društvu lokalne francuske balerine Noemí , čak i kada se naveliko planirao njegov brak s Marijom Leopoldinom , nadvojvotkinjom od Austrije. Ovdje Havijer Moro nagovještava jedan od centralnih elemenata priče koja slijedi u ovom romanu, zapravo, ukazuje na neke od ključnih događaja koji se razvijaju u narativu: slučajne okolnosti koje dovode do nevjerovatnih trenutaka, počev od slučajnog doplovljavanja na brazilske obale na početku romana, kao i na uzroke mnogih zbivanja neobičnih ali važnih za Pedrov način života.
Roman “Carstvo, to si ti” je izuzetno obiman, ali daleko od toga da je dosadan roman. Najkraće rečeno: zabavan je, dobrog tempa i izuzetno sadržajan. Podijeljen je na devet djelova, računajući i prethodno pomenuti prolog i epilog. Radnja je uglavnom smještena u Rio de Žaneiro, gdje je portugalski kralj Žoao VI pobjegao u izgnanstvo sa svojom porodicom i cijelim kraljevskim dvorom. Prvi dio predstavlja budućeg cara Pedra i drugog kraljevog sina Migela. Pedro je rođen u dosta problematičnom i reklo bi se – nestabilnom braku između slabovoljnog, sumnjičavog, ali dobroćudnog oca i zlobne, ambiciozne majke, tako da je dječak otpočetka bio prilično zanemaran, zapravo, odgajali su ga s manjkom obazrivosti i naklonosti. Tako je Pedro bio prilično distanciran od svojih roditelja pogotovo od političkih afera i državničkih poslova svog oca. U romanu je prikazan više kao šaljivdžija s divljom crtom i neukrotivim karakterom, kao mladić s formalnim, boljereći prosječnim obrazovanjem, mladi čovjek koji je bio vještiji u fizičkim aktivnostima: jahanju konja i u stolariji, nego u intelektualnim poslovima bilo koje vrste.
Drugi dio knjige posvećen je Leopoldini koja se učestalo, ali ne i napadno, pojavljuje kao jedan od simpatičnijih likova u romanu. Ispčetka se pojavljuje kao mlada žena u Austriji, sa naglašenim sklonostima prema moralu i intelektualnim aktivnostima. Bila je opčinjena životom u Americi, u egzotičnom prirodnom okruženju. I ovo je bio ugovoreni brak, što je u to vrijeme bilo uobičajeno za aristokratiju, dakle brak je bio proizvod političkih saveza, a ne produkt iskrene ljubavi ili pažnje.
Kada su se u Portugaliji dogodile promjene u sferi unutrašnje političke situacije, kada je nastala tranzicija ka ustavnoj monarhiji, kralj Žoao VI se vratio u Lisabon, a svog sina Pedra ostavio u Rio de Žaneiru da preuzme mjesto regenta u Brazilu.
U sljedećim poglavljima romana autor vodi čitatelja kroz složene političke procese ne samo u Portugaliji već i šire; prevashodno u Brazilu. Posebno se bavi Pedrovom ulogom u sticanju brazilske nezavisnosti, zatim konsolidacijom njegove moći kao liberalnog cara i nesebičnim pokušajima da pomiri svoje autoritarne sklonosti s progresivnom ideologijom koju je zastupao. Roman se takođe bavi sve jačim uticajem Brazila na Portugaliju pogotovo u doba dok je ova nova država bila u fazi konstituisanja. U knjizi nijesu zaobiđena ni neprijateljstva u ličnim i političkim odnosima između nekih istaknutih pojedinaca, kao što je bio, na primjer, između njegovog oca Žoa VI i majke Karlote. Karlota je teško doživljavala Pedrovo političko i lično opadanje, smatrala je to krajnje nepravednim, nije dovoljno shvatala zašto su nacionalisti bili sve zahtijevniji, zašto su tražili brisanje svakog traga portugalskog prisustva unutar vladarskih struktura Brazila, u njihovoj doskorašnjoj koloniji. Takva transformacija Brazila u modernu naciju, njegova nezavisnost od Portugalije, bila je jedinstvena na tlu Amerike. Podsjetimo se da je i Pedro I takođe teško podnosio takvo odvijanje situacije i kao rođeni Portugalac,1831. godine odlučio je da, poput svoga oca Žoa VI abdicira u korist svog sina Pedra od Alkantare, budućeg cara Pedra II . Nakon toga je zauvijek napustio Brazil pa je kasnije taj bivši car postao vojvoda od Braganze i bio je uključen u međunarodnu diplomatiju. Najzad se odlučuje na vrlo risikantan potez – da otrgne svaku vlast iz ruku izdajnika Migela, svoga polubrata koju je ovaj imao u Portugaliji, u korist svoje kćeri Marije da Glorije , a sebe da postavi za regenta. Međutim, ne uspijeva u tom svom naumu, jer ubrzo podliježe tuberkulozi, bolesti koja je iz dana u dan sve brže i sve više crpila snagu iz njega te 1834. umire prilično mlad, u 35. godini života.
U ovom romanu Pedro, mladić koji je u 21. godini života postao car Brazila, prikazan je sa svim svojim kontradikcijama: na početku kao izuzetno nestašni i drski dječak, potom kao liberalni idealista, pa spletkaroš od formata, a onda kao žrtva izdaje i na kraju kao despot.
U romanu “Carstvo, to si ti” prisutna je znatna napetost koja najviše proizilazi iz sukoba između liberalnih filozofija koje je on zastupao i opet njegovih apsolutističkih tendencija. Osim toga ovdje su prisutne višestruke političke podvale i prevare, pogotovo brojne intrige među njegovim najbližim članovima porodice, posebno roditeljima, potom između njegovih žena Leopoldine i Amelie , te ljubavnica Noemí i Domitile .
Pedro, iako prethodno oženjen Leopoldinom imao je vezu sa prelijepom mladom mještankom, Domitilu, koju je on postavio kao dvorsku damu svojoj prvoj ženi Leopoldini. Austrijska princeza i brazilska carica umire vrlo mlada najvjerovatnije iscrpljena takvim događanjima na dvoru svoga supruga. Autor u ovom romanu prikazuje Pedra kao oca punog ljubavi i brige, čak i sa šestoro vanbračne djece koju mu je rodila ljubavnica Domitila.
Havijer Moro je novinar i poznati španski pisac. Rodio se u Madridu 1955. godine, i jedan je od najvažnijih pisaca svoje generacije. Radio je i u svijetu filma kao scenarista i producent. Njegove najpoznatije knjige su: Putevi slobode (1992), Podnožje Jaipura (1995), Buddha planine (1998), Bila je ponoć u Bhopalu (2001), u saradnji sa Dominikom Lapjerom , Indijska strast (2005), Crveni sari (2008), Carstvo, to si ti (Nagrada Planeta 2011), Moj grijeh (Proljetna nagrada 2017) i Vatrootporni (2020).
