Hrvatski pjesnik, esejista, kritičar i romanopisac, Đorđe Matić bio je regionalni gost Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja u petak. Tom prilikom, obojica su promovisala svoje najnovije knjige – Đorđe svoj romaneskni prvijenac „Niotkuda s ljubavlju“, a Bazdulj svoju zbirku kolumni „Hronika preokreta“.
Matić je rođen u Zagrebu. Studije italijanske i engleske književnosti završio je na univerzitetu u Amsterdamu. Objavljivao je u brojnim časopisima s područja bivše Jugoslavije, a stalni je saradnik nedjeljnika Vreme i časopisa Prosvjeta. Izdao je brojne knjige poezije i eseja, a koautor je i urednik Leksikona YU mitologije u izdanju Postfestuma (2004). Njegov prvi roman, u izdanju Naklade lijevak, najprije je – voli istaći sam autor – ljubavni.
Pored ljubavi prema idealiziranoj ženi, to je i ljubav prema rodnom gradu, prema mom Zagrebu, odnosno gradu u jednom naročitom periodu, jer gradovi su kao ljudi, mijenjaju se poput njih. To je period osamdesetih godina, koje su moj formativni period. A mislim da je brojem knjiga, radova, filmova, dokazivo da je to bilo zlatno doba naše kulture¸ objasnio je Matić.
Roman je i potraga za pročišćenim jezikom. Kako je kritika kazala, u njemu je mnogo „dirljiive, nenametljive erudicije, koja pokriva jako veliku simboličku teritoriju: od Krleže i Crnjanskog do Mome Kapora i Marine Tucaković“. Mada u tome nije pretenciozan i nečitljiv, Bazdulj za njega upravo uz tog razloga kaže da je roman napisan za savršenog čitaoca. U kontekstu referenci, i sam naslov je zapravo direktna korelacija sa pjesmom Josifa Brodskog „From nowhere with love“. Ti naslovom autor zadaje okvir jedne od njegovih glavnih identitetskih lajtmotiva – višedecenijski život i rad u inostranstvu.
U toj čuvenoj pjesmi Brodski se na jedan čudesan način iz daljine, uz jastuk spaja sa osobom koju voli tamo negdje daleko, kod kuće. To ponavljam stalno, ali zaista, kad se jedanput ode sa fizičkog mjesta kom ste pripadali duhovno, onda je svugdje niotkuda. I možda krajnja tragedija toga je što i kad se čovjek vrati kući, to takođe postaje niotkuda. Ni to više nije onaj prostor, pogotovo ako ste imali zemlju koja se raspala i više ne postoji, kazao je Matić.
Odgovarajući na pitanje koji stvaralački poriv jednog pjesnika pokrene na pisanje romana, Matić je otkrio da je inicijalni povod bio zapravo insistiranje njegovog urednika koji je u njemo prepoznao kapacitet za to.
Mučio sam se sa roman, ali sam dok sam pisao našao u sebi nove stvari – autorski, i ako hoćete psihološkli, lično-iskustveno, ali najviše književno, za koje nisam ni znao da su tu. To je jedan autoegzorcizam bio. Otkrio sam pišući neke arhitekturalne procese, u smislu same konstrkucije romana. Nov mi je bio pokušaj vođenja priče, pokušaj vođenja fabule, pokušaj fabuliranja a da čovjek ne ispadne pred sobom smiješan, objasnio je.
