Kako su se ruske trupe sukobile sa snagama NATO-a u Jugoslaviji, u prvom značajnom post-sovjetskom periodu

Kako su se ruske trupe sukobile sa snagama NATO-a u Jugoslaviji, u prvom značajnom post-sovjetskom periodu

Događaji devedesetih godina u Jugoslaviji često se zanemaruju u diskusijama o današnjim odnosima između Rusije i Zapada. Mnogi ne shvataju zašto je javno mnjenje u Rusiji, koje je blagonaklono gledalo na SAD i Zapadnu Evropu nakon raspada Sovjetskog Saveza, odjednom prešlo na poziciju povećanog skepticizma.

Ono što je potreslo naivne i idealističke iluzije mnogih Rusa bila je zloglasna operacija NATO-a protiv Jugoslavije 1999.

Formalni izgovor za NATO bombardovanje Jugoslavije bio je Kosovski rat. Oslobodilačka vojska Kosova (OVK), grupa etničkih albanskih pobunjenika, borila se protiv gerilske pobune i organizovala terorističke napade na srpske vladine snage, dok su Srbi pokušavali da uzvrate. Obe strane su činile zločine, ali je Zapad, motivisan političkim razlozima, odlučio da podrži Albance.

Od 24. marta do 10. juna 1999. godine, snage NATO-a su vodile masovno vazdušno bombardovanje Jugoslavije. Postoje različiti izveštaji o tačnom broju žrtava, ali negde od 270 do 1.000 vojnika i policajaca je ubijeno i 450-2.500 civila, dok su privreda i infrastruktura pretrpeli velike gubitke. Beograd je pristao na sve uslove koje je tražila pobednička strana, a mirovne snage NATO-a su raspoređene na Kosovo, zamenjujući snage predvođene Srbima.

Rusi su to videli kao tragediju. Istorijski gledano, Rusija je imala jake veze i emotivnu vezu sa Srbijom.

SSSR se upravo raspao, a čečenska pobuna je i dalje bila glavna briga, tako da su Rusi veoma dobro razumjeli situaciju Srba. Mnogi su tada vjerovali, a vjeruju i sada, da je Rusija izbegla jugoslovenski scenario samo zato što je nuklearna država.

Mnogi Rusi su reagovali protestima ispred američke ambasade i diplomatskih misija njenih savjeznika koji su učestvovali u bombardovanju. Neki su čak otišli ​​u Jugoslaviju da se bore uz Srbe kao dobrovoljci. Kao država, međutim, Rusija nije bila u poziciji da učini bilo šta suštinski da podrži svoje dugogodišnje prijatelje.

Zemlja je naporno pokušavala da se oporavi od razorne ekonomske krize. Domaća politička scena je takođe bila veoma napeta, a vojska u haosu. Ipak, Moskva je želela da bude uključena u mirovnu operaciju na Kosovu i, u idealnom slučaju, da dobije mandat za raspoređivanje svojih mirovnih snaga na sjeveru Kosova, gde je živelo lokalno srpsko stanovništvo.

To je bila vrlo razumna ideja, pošto etnički Srbi nisu imali koga da ih zaštite protiv etničkog čišćenja nakon što je Jugoslovenska vojska protjerana sa tog područja. Ali za NATO je ovo izgledalo previše ambiciozno. S obzirom na to da blok predvođen SAD nije bio voljan da sarađuje, Kremlj je odlučio da pokuša da natjera svoje ruke da prihvati učešće Rusije.

Plan je bio prilično jednostavan i sastojao se od manevra ruskih trupa koje su bile deo Stabilizacionih snaga u Bosni i Hercegovini (SFOR). Kombinovani ruski bataljon trebalo je da uđe na Kosovo, stigne do grada Prištine i obezjbedi njegov aerodrom. Ovo je tada trebalo da se koristi kao poluga u razgovorima o učešću Rusije u međunarodnim mirovnim naporima.

Ruski SFOR je 10. juna dobio tajna uputstva da pripremi 200 vojnika i lakih oklopnih vozila i maršira ka vazdušnoj bazi Slatina u Prištini. Kombinovani bataljon ruskih padobranaca trebalo je da izvrši zadatak pod komandom pukovnika Sergeja Pavlova. Pavlov danas obučava kadete na vojnoj akademiji.

Politički, plan su izradili rusko Ministarstvo spoljnih poslova i GRU, vojna obaveštajna agencija zemlje, iako su postojale značajne frakcije unutar ruske vlade koje nisu podržale tu ideju. Preduzete su mjere predostrožnosti kako bi se sprečilo bilo kakvo curenje. Samo šest osoba imalo je pun pristup informacijama o planu.

Na Kosovu je već bila stacionirana posebna mala jedinica. Činilo ga je 18 vojnika iz specijalne operativne grupe GRU kojom je komandovao Junus-Bek Jevkurov. Po dogovoru sa Srbima, Jevkurov je postavljen za komandanta ove grupe, sa izviđačkim zadatkom – trebalo je da spriječe bilo kakve neočekivane pojave na aerodromu kada tamo stignu glavne snage.
Specijalna operativna grupa delovala je efikasno i nenametljivo, obavljajući izviđačke misije i držajući situaciju pod kontrolom, pokušavajući da izbegne susrete sa NATO trupama i borcima OVK.

U međuvremenu, u Bosni su bile u toku pripreme za planiranu operaciju. Ruska vazdušno-desantna jedinica organizovala je vojnu vežbu kao pokriće koja im je omogućila da pripreme opremu i trupe za početak operacije. Svaki vojnik je dobio duplu municiju i dovoljno suvih obroka za 10 dana.

U 4 sata ujutro, 11. juna, grupa je napustila bosanski grad Ugljevik, vozeći se svojim transporterima i kamionima preko Jugoslavije prema Prištini. Bilo je ukupno 15 oklopnih vozila i 35 vojnih vozila u kojima je bilo 206 vojnika. Osim običnih vojnih kamiona, u koloni se nalazilo i nekoliko vozila za dopunu goriva i vozilo vjeze. Morali su da pređu razdaljinu od preko 600 km da bi stigli do odredišta. Zbog naglaska na brzini, početni planovi za veći konvoj svedeni su na samo osnovna vozila.

Kolona je krenula napred velikom brzinom – oko 80 km/h – jer im je srpska policija oslobodila put i tako obezbjedila „zeleni koridor“.

U Jugoslaviji je kolona naišla na veoma toplu dobrodošlicu oduševljene mase. U Prištini su Srbi u prolazu zasipali ruske oklopne transportere cvećem. Ovo je zaista bilo veoma prijatno iskustvo za trupe, ali je takođe usporilo njihov marš. Oklopni transporteri su konačno pred zoru stigli do betonskog pistola vazduhoplovne baze Slatina. Srpski vojnici su ih veoma srdačno pozdravili, a zatim su im prepustili kontrolu nad aerodromom i napustili svoje položaje.

Otprilike u 11 časova, britanske i francuske trupe su krenule ka Prištini iz Makedonije. Britanci su pokušali da iskoriste slatinsku pistu za sletanje svojih helikoptera, ali su ruski oklopni transporteri koji patroliraju aerodromom sprečili da se to dogodi.

„General Vesli Klark je bio besan. Nisam mogao da ga krivim za to, ali sam znao da, na sreću, nismo na ivici Trećeg svetskog rata“, prisećao se kasnije američki predsednik Bil Klinton.
General ser Majkl Džekson, koji je komandovao kosovskim snagama NATO-a, istupio je napred i naredio britanskim tenkovskim posadama da krenu ka aerodromu. U tom trenutku, ruski prevodilac, stariji poručnik Nikolaj Jacikov, rekao je Britancima da će posledice biti strašne ako nastave dalje. U to vrijeme je jedan ruski vojnik, koji se prezivao Ivanov, izašao i prkosno krenuo ka tenku, držeći bacač granata i spreman za borbu.

Britanci ne bi imali problema da poraze ruski bataljon od 200 vojnika. Međutim, to je moglo da izazove rat između dvije nuklearne sile. I upravo to je Džekson rekao svojim pretpostavljenima: „Neću da dozvolim da moji vojnici budu odgovorni za početak Trećeg svijetskog rata“.

Britansko osoblje je opkolilo aerodrom. Ruski padobranci su narednih nekoliko dana proveli u okruženju. U međuvremenu, političari su nastavili pregovore.

Rezultat ovih pregovora je, uglavnom, bio razočaranje. Rusija je mogla da pošalje kontingent svojih trupa na Kosovo, ali nije dobila svoj poseban sektor. U stvari, to je značilo da kosovski Srbi nikada neće dobiti adekvatnu zaštitu od kampanje terora albanskih boraca. Rusija je u to vreme bila slaba nacija i nije mogla da nadoknadi nedostatak političke, ekonomske i vojne moći sa nekoliko smelih poteza.

Tokom narednih nekoliko godina, ruske mirovne snage (ukupno 650 ljudi) služile su na Kosovu. Trupe su se povukle iz pokrajine 2003. godine.

Tokom ovih godina, na Kosovu se odvijalo etničko čišćenje, uz prećutno odobrenje NATO-a. Većina Srba je napustila pokrajinu; mnogi su ubijeni. Srpski spomenici i istorijska mesta zbrisana su sa lica zemlje.

Na kraju krajeva, rusko zauzimanje prištinskog aerodroma nije rezultiralo bilo kakvom većom političkom promenom. Moskva na kraju nije uspela da obezbjedi čak ni sopstveni sektor.

Za savremenu Rusiju, međutim, ova epizoda zadržava donekle simboličan značaj. Po prvi put od raspada Sovjetskog Saveza, Rusija se uključila u spoljna pitanja i vodila sopstvenu politiku – onu koja je bila u suprotnosti sa zapadnim narativom. U međuvremenu, operacija NATO-a na Kosovu imala je otrežnjujući efekat za one u Rusiji koji su podržavali Zapad.

U Rusiji su Srbi uglavnom viđeni kao srodan i na kraju prijateljski narod, osećaj koji je ostao i danas. Zbog toga su Rusi negodovali zbog demonstrativnog užasa kojem su Srbi bili izloženi od strane snaga predvođenih SAD.

Što je još važnije, stav EU i Amerike o kosovskom sukobu bio je u najboljem slučaju moralno dvosmislen. U ovom komplikovanom teatru, gde je svaka strana imala neke legitimne zahtjeve i nijedna nije bila nevina, Zapad je saosećao sa jednima, a osuđivao drugu. Bombardovala je Beograd pod izgovorom da štiti Albance od etničkog čišćenja, ali ništa nije učinila da zaustavi etničko čišćenje Srba na istoj teritoriji posle sopstvene trijumfalne operacije.

Ova nedoslednost naterala je mnoge Ruse da dovode u pitanje zapadne moralne vrednosti i da ih posmatraju kao ništa drugo do dvogovor i licemerje.

Moskva se takođe borila sa domaćim problemom – islamskim terorizmom na sjevernom Kavkazu. Samo nekoliko mjeseci kasnije, invazija boraca Šamila Basajeva i saudijskog komandanta Hataba na Rusku Republiku Dagestan izazvala je sukob poznat kao Druga čečenska kampanja.

Rusi nisu mogli da ne zamisle da su na mestu Srba. Moralno držanje Evropljana i Amerikanaca o ratu u Čečeniji, u pozadini NATO-a

Bombardovanje Beograda izazvalo je osećaj zlobne ironije.

Dok Rusi ne pamte operaciju u Prištini kao primer briljantne političke pobede, ona se i dalje doživljava kao prvi put da je Rusija, u svojoj postsovjetskoj istoriji, uspela da kaže odlučno „ne“ Zapadu. , bez obzira na konačan ishod.

izvor RT