Vlast u Crnoj Gori trebalo bi da razmisli o potrebi formiranja novog istraživačko razvojnog centra , sa domaćim i stranim ekspertima i uz pomoć iz agrarno razvijenih zemalja, kako bi se što lakše i brže kod nas utemeljila agrarna politika koja bi počivala na stručnim i naučnim saznanjima ali i na praksi i saznanjima razvijenih zemalja Evrope i svijeta
U izvještaju Evropske komisije o sprovođenju Vladinog Programa ekonomskih reformi u Crnoj Gori za 2023. piše: …“ Napredak u regulativi poslovnog okruženja“. Ovim povodom, smatram da je nezamisliv uspješan razvoj u poljoprivredi i ruralnoj privredi Crne Gore bez jakih: naučno tehnološke institucije; istraživačko-projektantske i investicione grupacije; državne (zelene budžetske) institucije i finansijske funkcije koja će dati zamah i snagu nabrojenim faktorima. Sada od istaknutog u Crnoj Gori skoro nemamo ništa. Potreba postojanja jakih specijalizovanih agrarnih institucija u ovoj privrednoj oblasti, potencirana je klimatskim (temperaturnim) promjenama na planeti, pri čemu po tvrdnji eksperata u ovoj oblasti, ništa više neće biti kao što je bilo ranije?!
Privredne i razvojne institucije u vremenu iza nas
Da li Crna Gora danas raspolaže sa jakim agrarnim institucijama na čemu insistira u svojim preporukama Evropska komisija? Odgovor glasi – ne! Sljedeće, pitanje moglo bi da glasi: da li je Crna Gora u nekom ranijem razvojnom periodu posjedovala institucionalna rješenja sposobna da kreiraju i realizuju seriju razvojnih projekata u privrednoj oblasti o kojoj je riječ? Odgovor je potvrdan, da imala je!
Među uspješnim projektima i ljudima koji su u prošlosti pobjeđivali svoje vrijeme, danas postoje samo dvije kompanije, koje predstavljaju brend i privredni ponos Crne Gore, to su: „Trebjesa“, fabrika piva i sokova u Nikšiću i „13. jul“ Plantaže a.d. u Podgorici.
Postoji i Poljoprivredni institut, kao naučna ustanova, koja je nešto kasnije formirala Biotehnički fakultet. Rezultati rada pomenutih institucija nijesu poznati široj crnogorskoj javnosti?
Tajfun koji je nastao dolaskom novog – tranzicionog vremena, oduvao je skoro sve što je stvarano u poslijeratnoj Crnoj Gori.
Naspram istaknutog, u tranzicionom razdoblju nije izgrađeno skoro ništa što bi nadomjestilo raniju manje-više uspješnu istraživačko razvojnu i proizvođačku strukturu. Čast nekim novoizgrađenim privatnim firmama koje se bave više uslugama, a poneke i proizvodnjom hrane (farme). Međutim, upravo ta proizvodnja nije uspjela da zauzme vidnije tržišno i ekonomsko mjesto u razvoju crnogorske privredne strukture. Svjestan sam težine izgovorenih riječi, ali zagovornik sam mišljenja da Crna Gora nakon tri i više decenije u oblasti tranzicinog razvoja poljoprivrede i ruralne privrede – mora konačno „pogledati u ogledalo“!
Koga detaljnije interesuje ova materija, može pogledati knjigu; Poljoprivreda i selo u Crnoj Gori – Eseji o prošlosti i budućnosti, autora ovog teksta.
Gubitnički mentalitet
Pored potpunog odsustva razvojnih institucija u ovoj važnoj privrednoj grani (sve je centralizovano, i struka i nauka i razvoj i politika), kao produkt takve situacije (strategije), predugo ne postoji adekvatan proizvodni i tržišno ekonomski ambijent u analiziranoj oblasti, što je rezultiralo drastičnim padom duha i vizije (proizvodnje), šta i kako valja raditi u bitno izmijenjenim svojinskim odnosima u državi na duži rok, u ovoj važnoj privrednoj grani?
Prethodno pitanje prati kao usud, uvjerenje mladih ljudi da se ne isplati baviti poljoprivredom i ruralnim razvojem i, kao posljedicu takvog stanja duha, posljednjih decenija imamo masovno bježanje mladih ljudi sa crnogorskog sela u inostranstvo. Zbog ovakve situacije, Crna Gora će u budućnosti skupo plaćati propuste tranzicionog vremena.
Ovu poraznu razvojnu činjenicu potvrđuje podatak da godinama nema interesa i projekata među farmerima (ili drugim subjektima proizvodnje hrane) da angažuju (povlače) bespovratna sredstva iz Abu Dabi fonda i povoljnog kredita iz razvojnog fonda Evrope – IPA II, što izaziva ne samo štetu nego i čuđenje i zabrinutost donatora i povjerilaca pomenutih sredstava?
Zašto smo dogurali do ovakvog stanja? Čini mi se da je odgovor dosta prost – predugo nedostaje stimulativna agrarna politika u Crnoj Gori i kao produkt takvog stanja, nema ni projekata, ni jačanja proizvodnje, ni sposobnih pojedinaca da realizuju moguće projekte sa visokim stepenom odgovornosti za njihovu uspješnu valorizaciju?!
Ovakva situacija stvorila je jednu anahronu dilemu, što je prioritetnije posjedovati: institucije agrarnog sistema (znanje) ili novac? Stanje opšteg duha u ovoj oblasti je sada takvo da preovlađuje mišljenje da se država o d u ž i l a poljoprivredi i ruralnoj privredi simboličnim godišnjim povećanjem zelenog budžeta, pri čemu u 2023. imamo tvrdnju agrarne vlasti da smo na istorijskoj prekretnici – prvi put u istoriji agrarne produkcije u Crnoj Gori imamo dovoljno novca u tzv. zelenom (državnom) budžetu? U praksi ova poruka ne doseže dalje od tvrdnji agrarne vlasti, iako je decenijama evidentno da Crna Gora u agrarnoj privredi boluje od nedostatka produktivnosti rada i konkurentnosti na tržištu; zatim nedostatka valjanih investicionih projekata; nedostatka sposobnih institucija da realizuju razvojne projekte, uz garanciju za njihovo uspješno ekonomsko efektuiranje, pa tek potom se mora pričati ima li ili ne, dovoljno kvalitetnog novca?
Praksa iz proteklih decenija govori da je Crna Gora uvijek imala nekog „slabašnog“ novca (domaćeg i iz inostranih fondova), međutim, taj novac je distribuiran (prosipan) po Crnoj Gori od nemila do nedraga, pri čemu smo takvom investicionom politikom, umjesto povećanja proizvodnih bilansa, dobili njihov drastičan pad i ekonomske gubitke na sve strane, a mnogi su mladi ljudi (farmeri) pobjegli kako bi potražili spas van granica svoje zemlje.
Klimatske (temperaturne) promjene
Da nije problem samo u domaćem činjenju (ili nečinjenju) postarali su se ovih dana eksperti UN povodom klimatskih (temperaturnih) promjena na planeti. Tako, naučnici iz ove međunarodne institucije tvrde, da će već 2030. jedna trećina čovječanstva na planeti biti suočena sa nedostatkom hrane, te da više ništa neće biti kao što je ranije bilo?!
Tim povodom, međunarodni eksperti dalje tvrde, da ukoliko se prosječne temperature povećaju za samo dva stepena, 2050. godine će polovina čovječanstva na planeti biti suočena sa nestašicom hrane.
Eksperti iz ove oblasti dalje podsjećaju, da će temperaturnim udarom biti najviše izložena poljoprivredna proizvodnja kao najranjivija privredna grana na temperaturne uticaje, i apeluju na vlade zemalja širom svijeta, da neodložno pristupe realizaciji inovativnih istraživanjima, čiji bi rezultati pomogli preživljavanju ljudi u skoroj budućnosti.
U tom pogledu, eksperti UN tvrde da će najteže biti pogođene zemlje koje se nalaze na niskom stepenu razvijenosti sopstvene proizvodne hrane.
Da zaključim ovu neslavnu priču sa strepnjom od mogućnosti da će se u skoroj budućnosti stanovništvo Crne Gore sabiti u Podgorici, Nikšiću i na crnogorskom primorju, te da tada možda neće biti potrebe za zelenim kreditima i istorijskom državnom potporom ovoj privrednoj grani. Ostaje da se nadamo da do ovakvog scenarija neće doći?
Mogući izlaz iz postojeće krize
Ima li izlaza iz situacije u kojoj su 2/3 crnogorskog poljoprivrednog prostora bez života i ekonomije, i što raditi pri takvoj surovoj činjenici? Nadati se da ima?! Tim povodom neophodno je da odgovorni ljudi u državi, što prije sjednu za sto i uz pomoć domaćeg i inostranog znanja okrenu novu stranicu u oblasti inovativnog zelenog razvoja Crne Gore!
Poznato je da se primijenjene istraživačke i razvojne institucije i njihovo kadrovsko ekipiranje odvijaju mukotrpno, skupo i na duži rok, što govori u prilog tome da valja što prije pristupiti razgovoru na ovu temu, kako bismo izbjegli (ublažili) izazove koji stoje pred nama!
I konačno, mislim da bi vlast u Crnoj Gori trebala da razmisli o potrebi formiranja novog istraživačko razvojnog centra , ekipiranog domaćim i inostranim ekspertima, pri čemu bi uz pomoć znanja iz agrarno razvijenih zemalja trebalo tražiti pomoć u opremi i finansijskoj podršci, kako bi se što lakše i brže utemeljila agrarna politika u Crnoj Gori, koja bi počivala na stručnim i naučnim saznanjima na jednoj strani i, na drugoj, na praksi i saznanjima razvijenih zemalja Evrope i svijeta.
Autor je agrarni ekonomista i specijalista za poljoprivrednu i ruralnu politiku
