EU uništava sopstvenu energetsku bezbjednost planiranim ruskim naftnim embargom?

Bez jasnih alternativa i rastućih cena energije, izgleda da će sankcije naštetiti bloku više nego Rusiji

Evropska unija je ove nedelje objavila ambiciozne predloge za embargo na uvoz ruske nafte do kraja 2022. Nakon pregovora o vađenju zuba koji su naišli na oštre primjedbe nekoliko država članica, uključujući Mađarsku i Slovačku, i sumnju javnosti u Uticaj takvih mera, predsjednica Komisije Ursula fon der Lajden je izjavila da će se ove mere postepeno sprovoditi tokom godine.

Ovo nije umirilo tržišta, jer su cijene sirove nafte brzo porasle iznad 114 dolara po barelu od petka ujutro, a zvaničnici Moskve predviđaju da će blok i dalje kupovati rusku naftu preko trećih zemalja i posrednika, strategiju koju je navodno koristio Iran pod strogim američkim sankcijama.

Uprkos tome što se mere reklamiraju kao teške, iz više razloga, EU će biti najveći gubitnik u takvim naporima. Predloženi embargo otkriva ogromnu stratešku ranjivost u svojoj „energetskoj bezbednosti“ – sposobnost države ili grupe država da obezbede pristup energetskim resursima kada nisu u stanju da proizvedu dovoljno sopstvenih. Kada uzmete u obzir koliko je ratova Zapad vodio isključivo oko pristupa zalihama nafte, uključujući dva u Iraku, ovo je velika stvar.

Za EU, smanjenje zavisnosti od nafte i dalje je težak korak koji će pogoršati već rastuće troškove energije i inflaciju širom kontinenta. Kako će blok pronaći nove zalihe? I ako jeste, sigurno će više oslanjanje na druge partnere doneti nove opasnosti?

U 2020. godini, 29% uvezene sirove nafte u EU dolazilo je iz Rusije, 9% iz SAD, 8% iz Norveške, po 7% iz Saudijske Arabije i Velike Britanije i 6% iz Kazahstana i Nigerije. Uklanjanje najvećeg tržišta, Rusije, znači da blok sada mora da poveća svoj uvoz iz drugih. Prirodni kandidati su naravno države Persijskog zaliva. To znači da se strateška zavisnost EU od kontinuiranog pristupa naftnim resursima na Bliskom istoku drastično povećava, podižući pregovaračku moć i političku polugu ovih zemalja. Međutim, svi dosadašnji dokazi ukazuju na to da države OPEK-a imaju koristi od viših cijena i odbijaju da sarađuju sa zapadnim zahtjevima za povećanje proizvodnje. Ekonomija se odnosi na ponudu i potražnju. Ako se ponuda smanjuje, ali potražnja ostaje visoka (s obzirom da ne možete bez nafte), onda cene rastu, i zašto bi bilo koji prodavac na svetu snizio cene kada kupac nema alternativu vašem osnovnom proizvodu? Činjenica da je Rusija deo OPEK+ dodatno komplikuje stvari.

Kao rezultat toga, EU pravi ogromnu grešku u svojoj spoljnoj politici i nema plan za vanredne situacije ili strategiju za rešavanje ovog novog problema. Trenutno je blok odlučan da iskoristi Ukrajinu da pokuša da nametne vojni poraz Rusiji. U međuvremenu, ona je sebe takođe imenovala kao „indo-pacifičku“ silu, pokazujući malo inicijative da izbegne da bude uvučena u konfrontaciju Vašingtona sa Kinom u regionu svijeta u kome nema sjedište. Ovo ostavlja EU opciju partnerstva sa Indijom, ali nacija od 1,3 milijarde je neto potrošač energije, a ne dobavljač – što je, slučajno, još jedan razlog zašto će pokušaji da se potkopaju veze Nju Delhija sa Moskvom vjerovatno propasti.

Sve ovo stvara rupu u spoljnoj politici EU kada je u pitanju strateška „energetska bezbednost“. Dok nastoje da smanje „stratešku zavisnost“ od Rusije, oni samo stvaraju zakrpljenu zavisnost od drugih regiona, otvarajući vrata novim rizicima.

Na primjer, kako će dezorijentisana politika EU prema Iranu, koja je uključivala nominalno protivljenje američkom jednostranom programu „maksimalnog pritiska“ na iranski nuklearni program, preživeti ovu krizu? Može li EU da izbegne pribegavanje iranskoj nafti? I kako bi, bez obzira na to, EU odgovorila na jačanje Irana zbog rasta cena nafte, uprkos svim američkim sankcijama? To je pre nego što uopšte razmotrimo šta će se dogoditi ako se pojavi još jedna velika kriza ili sukob na Bliskom istoku i poremeti snabdevanje naftom. Šta će EU učiniti ako se Irak vrati u stanje pobune i građanskog rata?

Rusija je preveliki globalni energetski resurs da bi se ignorisala, zbog čega sankcije EU neće zadati nokaut udarac ruskoj ekonomiji. Ako predložena zabrana bude postepeno, onda će Rusija ionako nastaviti da zarađuje više u kratkom roku uz povećane cijene.

Ovo samo pokazuje da se EU drastično slabi kako bi zadovoljila interese Sjedinjenih Država koje imaju nesrazmernu moć nad svojom strateškom i spoljnom politikom. Sigurno je da Amerika ima koristi od energetskih sankcija Rusiji, ali to dolazi po otežanoj cijeni za evropske potrošače. U ovom slučaju, ove sankcije će naneti više štete samoj EU negon oni će u Rusiju. Ovo će biti podjednako ekonomski bolno koliko i strateški pogubno. Blok nema konkretnu alternativu i što je još gore, jedva da je i razmišljao o takvoj alternativi. Ovo će kontinent ostaviti slabijim, siromašnijim i ranjivijim, preteći zastrašujuće ponavljanje energetske krize iz 1970-ih, koja je, s obzirom na podatke o inflaciji, već uveliko u toku.

izvor RT

Ostavite odgovor