Kad antibiotici prestanu da djeluju i najmanja infekcija može biti fatalna. SZO predviđa milione smrtnih slučajeva

Kad antibiotici prestanu da djeluju i najmanja infekcija može biti fatalna. SZO predviđa milione smrtnih slučajeva

Kad antibiotici prestanu da djeluju i najmanja infekcija može biti fatalna. Svjetska zdravstvena organizacija predviđa milione smrtnih slučajeva u narednih 25 godina. Ima li pomoći u borbi protiv rezistencije na antibiotike?

„Prijetnja je ogromna“, kaže Žan Pjer Njemazi, šef odjeljenja za rezistenciju na antibiotike, govoreći tokom virtuelne konferencije za novinare koju je organizovala Svjetska zdravstvena organizacija (SZO). „Očekuje se da će u narednih 25 godina doći do 39 miliona smrtnih slučajeva kao direktne posljedice rezistencije na antibiotike.“

Njemazi ističe da su države članice SZO postavile jasan cilj: smanjenje stope smrtnosti uzrokovane rezistencijom na antibiotike za deset odsto do 2030. godine. Međutim, on dodaje: „Kada sagledamo trenutne trendove, ulaganja i mjere, ne čini se da smo na pravom putu.“

Svijet u kojem antibiotici više ne djeluju bio bi povratak u vrijeme kada su čak i najbezazlenije infekcije predstavljale opasnost po život, objašnjava Džan Imirzaljoglu, profesor i direktor Instituta za medicinsku mikrobiologiju na Univerzitetu „Justus Libig“ u Gisenu. „Ako bi antibiotici prestali da djeluju, savremena medicina – onakva kakvu danas poznajemo – jednostavno više ne bi bila moguća.“

Imirzaljoglu je stručnjak ne samo za rezistenciju na antibiotike, već i za pristup „Jedno zdravlje“ (One Health) – koncept koji su 2004. godine usvojili stručnjaci iz oblasti medicine ljudi, veterinarske medicine i zaštite prirode. Taj pristup polazi od pretpostavke da su zdravlje ljudi, životinja i životne sredine neraskidivo povezani.

Uostalom, antibiotici i mikroorganizmi otporni na njih nijesu problem ograničen samo na bolnice. Oni se nalaze na farmama, u proizvodima životinjskog porijekla, otpadnim vodama i đubrivu – a samim tim i na biljkama. „Pristup ‘Jedno zdravlje’ nastoji da sve to uzme u obzir“, kaže Imirzaljoglu.

U kliničkoj praksi i primarnoj zdravstvenoj zaštiti, to znači da se antibiotici moraju koristiti što je moguće štedljivije i preciznije. U tom cilju, istraživanja su usmjerena na razvoj boljih i bržih dijagnostičkih metoda. U Njemačkoj se antibiotici često prepisuju za infekcije respiratornog ili urinarnog trakta, napominje Imirzaljoglu. Međutim, antibiotici djeluju samo protiv bakterija; ako je infekcija izazvana virusom, oni su beskorisni.

Bez obzira na to, svaka primjena antibiotika ima posljedice: ona oštećuje naš crijevni mikrobiom – složen ekosistem koji čine milijarde mikroorganizama, prvenstveno bakterija, a koji su neophodni za varenje, metabolizam i imuni sistem. „Kada oštetimo te [bakterije], otporni patogeni se mogu proširiti i zauzeti njihovo mjesto“, objašnjava Imirzaljoglu.

Još jedan problem, dodaje ona, jeste to što se razmnožavanje otpornih patogena u crijevima često odvija neprimijećeno, jer se najčešće dešava bez ikakvih simptoma.

Kao rezultat toga, pojedinci postaju „nosioci otpornih patogena, koje zatim ispuštaju nazad u svoju okolinu“.

Na taj način, otporni patogeni mogu dospjeti iz bolnica – putem toaleta i lavaboa – u otpadne vode, a odatle stići do Baltičkog mora, gdje ih unose divlje ptice. Taj put kretanja otkrila je Katarina Šaufler, veterinarka i mikrobiološkinja sa Helmholc instituta za „Jedno zdravlje“ (HIOH), u okviru jednog istraživanja.

Antibiotici se već dugo intenzivno koriste ne samo kod ljudi, već je i njihova prekomjerna upotreba u veterinarskoj medicini dovela do situacije u kojoj danas postoji otpornost na gotovo sve dostupne antibiotike, kaže Šaufler.

Godine 2006. stupila je na snagu zabrana upotrebe antibiotika kao stimulatora rasta u stočnoj hrani na nivou cijele Evropske unije. Od tada, antibiotici se smiju koristiti samo kada je životinji potrebno liječenje.

Problem je u tome što intenzivni uzgoj životinja čini medicinsku upotrebu antibiotika stalnom neophodnošću. Sama činjenica da životinje žive zajedno u izuzetno skučenim prostorima dovodi do brzog širenja infekcija.

Nedostatak prostora i dosada dovode do toga da životinje povređuju jedna drugu – i to u okruženju koje je već obilježeno „visokim bakterijskim pritiskom“, kako to opisuje Katarina Šaufler.

Patogeni otporni na antibiotike dospijevaju u životnu sredinu putem stajskog đubriva. „Dokazano je, na primjer, da se otporne bakterije mogu pronaći čak i na glavicama salate“, napominje ta veterinarka. Na mesu se takođe često otkrivaju rezistentne bakterije.

Pristup „Jedno zdravlje“ (One Health) podrazumijeva da nacionalna rješenja nijesu dovoljna. Šaufler objašnjava da u mnogim zemljama antibiotici ostaju standardni dodatak u stočnoj hrani. Štaviše, Imirzaljoglu ističe da se u pojedinim sredinama antibiotici mogu kupiti u slobodnoj prodaji, bez ljekarskog recepta. Oba stručnjaka se slažu da ti faktori čine globalnu borbu protiv rezistencije na antibiotike izuzetno teškom.

Rješavanje problema otpornosti na antibiotike zahtijeva političku volju. Džan Imirzaljoglu radi na projektu „Gardijan“ (GUARDIAN), koji finansira njemačko Savezno ministarstvo za istraživanje, tehnologiju i svemir.

Cilj tog projekta je sprečavanje izbijanja bolesti uzrokovanih otpornim bakterijama, putem praćenja i analize otpadnih voda u regionu Centralni Hesen.

Imirzaljoglu takođe djeluje kao savjetnik u mreži „Jedno zdravlje – antimikrobna otpornost“ (Antimicrobial Resistance One Health Network) na nivou Evropske unije. Govoreći o svom iskustvu u radu s političarima, on kaže: „Stručnjaci i različite grupe iznose dobre ideje, ali one često bivaju ograničene ili zaustavljene već na samom početku.“

Možda je upravo nedostatak dovoljne političke volje do sada razlog zbog kojeg Žan Pjer Njemazi iz Svjetske zdravstvene organizacije upućuje apel svakom pojedincu. On objašnjava da sprečavanje otpornosti na antibiotike znači sprečavanje infekcija – putem higijene, redovne vakcinacije, ljekarskih pregleda, kao i pravilne upotrebe ljekova u skladu sa ljekarskim uputstvima.