Pravoslavni hrišćani obilježavaju sjutra Miholjske zadušnice, jedan od dana u godini koje je Crkva posebno odredila za molitveno pominjanje upokojenih.
Paroh budvanski, otac Slobodan Lukić, kazao je za naš portal da se Crkva za upokojene moli svakodnevno, posebno na bogosluženjima i Svetoj Liturgiji, dok su zadušnice ustanovljene kao dani zajedničke i usrdnije molitve za one koji su se upokojili.
„To je, kako se često kaže, dan usrdnog moljenja, usrdnih molitava za naše upokojene. Mi se, kao ljudi Crkve, i u svakodnevnim našim molitvama, posebno u crkvenim službama, a naročito na Svetoj Liturgiji molimo za upokojene, a evo Crkva je odredila nekoliko dana, odnosno nekoliko subota, u toku godine koje su posvećene jednoj zajedničkoj usrdnijoj molitvi, za pokoj duša onih koji su prešli sa ovoga svijeta u vječni i neprolazni svijet”, kazao je otac Slobodan.
Zadušnice uvijek padaju u subotu, kada se služe i bogosluženja posvećena upokojenima. Otac Slobodan ističe da molitva za upokojene svjedoči o neprekinutoj zajednici u Hristu, koja se ne prekida smrću.
„Mi time što se molimo za naše upokojene pokazujemo da i nakon njihovog upokojenja, nakon prelaska granice života i smrti, i dalje smo dio istog Tijela, jer smo dio Crkve Božije. Dakle, naša zajednica u Hristu, zajednica u Tijelu Hristovom, a to je Crkva, ne prekida se kada neko od naših srodnika, naših bližnjih se upokoji. Time pokazujemo, takođe, da naše molitve itekako znače za njih, jer oni još uvijek, do sveopšteg vaskrsenja, uslovno rečeno čekaju, kao i mi što čekamo.“
Kako je pojasnio, važno je obilaziti i čuvati grobove upokojenih, ali je suština zadušnica u molitvi i liturgijskom pominjanju.
„Mnogo je važno obilaziti i posjećivati groblja, grobove naših upokojenih srodnika i čuvati ih, jer i sama riječ sahrana, sahranjivanje čovjeka, u našem hrišćanskom pravoslavnom iskustvu znači čuvanje. Dakle, onaj koji je sahranjen, on je sačuvan. Čuva se njegovo tijelo do sveopšteg vaskrsenja kada će ponovo da bude sjedinjeno sa dušom i biće preobraženo u vaskrslom Hristu.
Molimo se Bogu da svi budemo udostojeni toga. Zato je važno posjećivati grobove, mjesta gdje se čuvaju upokojeni, gdje čekaju trube drugog Hristovog dolaska, uređivati njihova grobna mjesta, ali ono što je najpretežnije, najvažnije služiti Svetu Liturgiju, pominjati na proskomidiji i u pomenima, parastosima koje Crkva čini, pominjati njihova imena“, pojasnio je otac Slobodan.
Otac Slobodan je posebno ukazao na pojavu različitih tumačenja i savjeta u medijima koji, kako kaže, često udaljavaju pažnju od suštine Zadušnica.
„Mi danas vidimo na raznim medijima, u novinama razne natpise koji se tiču Zadušnica, koji su, možemo reći, malo dalje od suštine i smisla od toga što činimo te dane, pa se naravno, kao i u kontekstu drugih crkvenih dana i praznika govori šta treba da se radi, šta ne treba itd, a nigdje skoro se ne pominje Liturgija i liturgijsko i naše lično molitveno pominjanje duša upokojenih.“
U tom kontekstu, poručio je da u hrišćanskom odnosu prema upokojenima nema mjesta sujevjerju.
„Dakle, tu nema mjesta nikakvom sujevjerju, sitnim našim ljudskim pravilima, koja će tobože da pomognu i odmognu. To je sve plod odsustva svijesti i osjećaja naše neraskidive veze sa upokojenima, koja nije samo komemorativna, da se mi sjećamo samo da je taj čovjek nekad živio na zemlji, nego je ona suštinska, ontološka, kako mi to kažemo u pravoslavnom bogoslovlju, jer ona je zaista realna, istinski čvrsta, jer svi zajedno živimo tajnu krsta, tajnu Hrista, tajnu Crkve Hristove”, zaključio je otac Slobodan.
