Dok građani Crne Gore obilaze stovarišta i prodavnice tražeći pelet po cijeni koju je propisala Vlada, peletare rade, proizvodnja raste, a veliki dio domaće proizvodnje završava van zemlje.
Teško da najveći proivođači mogu odbraniti svoje argumente da „nema sirovine“ i da „nema peleta“. Ako ga fabrike proizvode, a građani ne mogu da kupe, neko mora objasniti gdje roba ide i po kojoj cijeni, ili da li možda stoji sakrivena u magacinima.
Vlada je maksimalnu maloprodajnu cijenu ograničila na 250 eura za tonu A2 i 270 eura za tonu A1, sa uračunatim PDV-om. Potrošači od toga, međutim za sada nemaju ništa, cijena je propisana, ali peleta po toj cijeni nema.
Istovremeno, proizvodnja raste. Prema podacima MONSTAT-a, Crna Gora je 2024. proizvela 107.040 tona, a 2025. godine 118.685 tona peleta. Proizvodnja je za godinu povećana za skoro 12.000 tona.
Jasno je da su ovo samo zvanično prikazani podaci i to za 2024. godinu, a isto tako MONSTAT daje i podatak da samo tri preduzeća iz Berana i Bijelog Polja godišnje mogu proizvesti 102 hiljade tona, dok proizvođača ima mnogo više.
Sve u svemu, potrošaču je u ovom trenutku teško objasniti zašto domaći kupci ne mogu da dođu do peleta? Proizvođači moraju pokazati koliko su sirovine dobili, koliko su preradili, koliko su proizveli i koliko su peleta prodali u Crnoj Gori.
MONSTAT-ov podatak o izvozu je zanimljiv – tokom 2024. godine Crna Gora je izvezla 61.863 tone peleta, odnosno oko 58 odsto ukupne proizvodnje, što znači da je više od polovine proizvedenog peleta završilo van zemlje.
Proizvođač ima pravo da zaradi, ali nema pravo da građanima objašnjava nestašicu bez jasnog prikaza koliko proizvodi, koliko drži na zalihama, koliko prodaje domaćim kupcima i koliko izvozi i da to prikaže tačnim brojkama.
Na ozbiljnost problema ranije je upozoravao i profesor Biotehničkog fakulteta Univerziteta Crne Gore i doktor šumarskih nauka Milić Čurović. Govoreći o stanju u crnogorskom šumarstvu, ukazivao je na probleme u raspolaganju drvnom sirovinom i kontroli njenog korišćenja, posebno na teškoće u praćenju količina drveta koje se koriste.
Čurović je ukazivao i na to da veliki dio izvoza drvnih proizvoda iz Crne Gore čine rezana građa i pelet.
Njegove ocjene daju dodatnu težinu pitanju koje se danas mora postaviti proizvođačima: koliko drvne sirovine zaista ulazi u njihove pogone, koliko proizvoda iz te sirovine nastaje i gdje završava pelet koji se proizvede?
To nije samo pitanje cijene, već pitanje kontrole cijelog lanca – od šume do krajnjeg kupca.
Niko još nije izveo preciznu i tačnu računicu stvarnog troška proizvodnje. Pelet se u velikim drvoprerađivačkim sistemima ne proizvodi samo od trupaca koji su posebno kupljeni za pelet. Dio sirovine dolazi iz pilanske prerade – od piljevine, okrajaka, iverja i drugih ostataka – dok se kvalitetniji dio trupca koristi za vrijednije proizvode poput rezane građe. Zato se javnosti ne može servirati samo priča o „skupoj šumi“, već jasna računica i obračun.
“Pelengić Trade”, recimo, istovremeno se bavi eksploatacijom šuma, pilanskom preradom i proizvodnjom peleta, a za svoju peletaru navodi kapacitet od oko 120 tona dnevno, odnosno više od 40.000 tona godišnje.
U dostupnoj dokumentaciji navodi se i kapacitet eksploatacije od oko 60.000 kubika drvne mase, dok se za rezanu građu navodi oko 18.000 kubika godišnje. To nije dokaz bilo kakve nezakonitosti, ali jeste dovoljan razlog da država mnogo preciznije kontroliše tok sirovine, koliko drveta ulazi u sistem, koliko proizvoda iz njega izlazi i gdje završava svaki dio te proizvodnje.
Isto pravilo mora važiti za sve proizvođače. Ako tvrde da nemaju sirovine – neka pokažu koliko su je dobili. Ako tvrde da ne mogu da rade po Vladinoj cijeni – neka pokažu troškovnik. Ako nema peleta – neka se pokažu zalihe. Ako se izvozi – neka se pokažu količine i izvozne cijene.
Građani se ne zadovoljavaju odgovorom kod prodavaca da peleta navodno nema, oni pitaju gdje je i zašto ga ne mogu kupiti. Ako proizvođači tvrde da je problem u sirovini ili cijeni, neka to dokažu brojkama. Ako država tvrdi da domaće tržište nije ugroženo, neka objavi podatke o zalihama, proizvodnji, domaćoj prodaji i izvozu.
Ako se nakon toga pokaže da peleta ima, da postoje zalihe i da se roba može prodati domaćem kupcu, ali se ipak preusmjerava tamo gdje donosi veću zaradu, onda više nije riječ o običnoj tržišnoj nestašici, već o odgovornosti proizvođača koji robu drži van domaćeg tržišta i države koja to dopušta.
Samo za jednog većeg proizvođača sa sjevera je javna tajna da u magacinima izvan Crne Gore u svakom trenutku ima desetine hiljada tona uskladištene robe, tako da ga eventualna odluka o zabrani izvoza ne može previše pogoditi. Vjerovatno i svaki drugi veliki. To su oni koji su u proteklih 25 godina bili koncesionari, zarađivali ekstraprofit na osnovnoj sirovini, a sada osim na osnovnoj sirovini zarađuju ekstra profit još i na peletu. I sve na štetu građana Crne Gore.
