Navodi da je sve odgovornost političkih elita, koji proteklih decenija nijesu adekvatno vodili proces suočavanja s prošlošću.
„Da su se političari ponašali odgovorno i da su kvalitetno vodili proces, stvari bi bile postavljene na mnogo drugačiji, ozbiljniji i održiv način. Sama činjenica da govorimo da su neke žrtve zaboravljene, a neke nisu i da se jedne žrtve forsiraju u odnosu na druge, kao i da se neko osjeća da su dva narativa u nekom sukobu je prosto neprihvatljivo. Nema potreba da do toga dolazi, jer sve žrtve su žrtve i prema njima se treba odnijeti sa jednakim poštovanjem“, istakao je Zeković.
Prema njegovim riječima, činjenica je da izostaje jedan dosljedan pristup prema sveukupnom procesu.
„Politička elita je isključivi krivac, jer oni kreiraju i značajno usmjeravaju raspoloženje u javnom mnjenju. Ona je ta koja donosi odluke na svim nivoima, uključujući i nivo obrazovanja i sadržaj udžbeničke literature. Da su svi zločini, a tu govorimo i o Bratuncu i o Srebrenici, adekvatno integrisani u te sadržaje, odnosno politike sjećanja, onda ne bi bilo potrebno da se u javnosti gotovo tri decenije nakon tih zločina i genocida toleriše i dozvoljava bilo kakva polemika po tom pitanju“, kazao je Zeković.
„U svim društvima regiona prisutna polarizacija“
Navodi da je u svim društvima regiona prisutna polarizacija, ali da je proces od prvog trenutka morao da bude dosljedan i da se zasniva isključivo na činjenicama i da uvaži svaku društvu.
„Kada zauzmemo takav pristup, da je svaka žrtva jednako važna i da ne možemo opravdati nijednu žrtvu, bez obzira sa koje strane dolazi i kako se to dogodilo, sigurno da će nas to prilično relaksirati i u emotivnom i u političkom smislu. Tu mislim na oslobađanje od napetosti i potrebe da se stalno sukobljavamo“, naveo je Zeković.
Ističe da ne postoje smetnje da bilo koja država regiona insistira na rješavanju svih pitanja i da se suoči sa istinom. Nedopustivo je, kako kaže, da postoje manje važne žrtve.
„Važno je da prihvatimo činjenicu da se neki zločin dogodio i gledati na koji način da ga integrišemo u kulture sjećanja, ali tako postavljen da ne podstiče dalje antagonizam i polarizaciju. Sadašnji pristup to podstiče i zato kažem da su političke elite odgovorne za to“, istakao je Zeković.
Ne pominjati bilo koji zločin, ignorisati i marginalizovati ga, nije ništa drugo, kako kaže, nego pokušaj da se ti zločini prikriju i da se zaborave u sjećanju kod novih generacija.
Dobro pitanje je, kako ističe, zašto crnogorske delegacije ne odlaze i u Bratunac i u Srebrenicu.
„Činjenica je da se pribjegava tome da se na neki način neutralizuje odgovornost političkih elita, koji su bili u tom periodu i koji su posezali za određene politike ili su ih tolerisali, ako ništa drugo. Sve te odluke su proizvele određene posljedice i ne možemo ih osloboditi odgovornosti“, kazao je Zeković.
Potrebni su dijalog i suočavanje s prošlošću zasnovano na činjenicama
Zeković ističe da demokratizacija sjećanja još uvijek nije stupila na naše prostore u velikoj mjeri.
„Legitimno je otvoriti, preispitati i o tome pokušati donijeti odluku. Demokratizacija sjećanja podrazumijeva otvaranje novih perspektiva, što ne znači revizionizam. Činjenica je da se u mnogim opštinama nisu promijenila imena ulica uprkos promjenama vlasti“, navodi on.
Zeković je kazao da je Komunistička partija nakon Drugog svjetskog rata diktirala način na koji se može uspostaviti sjećanje prema određenim događajima i pojedincima.
„Kada u društvu postoje kontroverzne teme, prirodno je da vlasti, bilo na lokalnom ili državnom nivou, podstaknu stručni dijalog i daju prostor istoričarima, pravnicima i drugim stručnjacima da ponude utemeljena tumačenja prošlosti. Time bi se moglo doprinijeti prevazilaženju podijeljenih narativa o važnim istorijskim događajima. Poseban primjer je masovno pogubljenje regruta s Kosova u Baru, jedan od najvećih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore, koji je dugo bio zanemaren i potiskivan. Riječ je o regrutima mobilisanim za potrebe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, koji su sprovedeni do Bara, gdje je došlo do masovnog strijeljanja ljudi, bez obzira na njihovu krivicu ili nevinost. Javnost je tek kasnije, zahvaljujući svjedočenjima, saznala više o tom događaju“, ispričao je on.
Dodaje da je zato važno formirati stručne komisije za pojedinačne istorijske događaje koje bi pomogle i donosiocima odluka i javnosti da prihvate činjenice.
„Spomenik Mirku Petroviću treba da postoji, jer je riječ o obnovi, a ne o podizanju novog“
„Dok sam bio gradski odbornik ispred GI 21. maj, pokušavao sam da doprinesem pronalaženju rješenja između dva polarizovana pristupa pitanju spomenika vojvodi Mirku u Podgorici. Moj stav je da spomenik treba da postoji, prije svega zato što je podignut na mjestu gdje je i ranije postojao. Dakle, ne radi se o podizanju novog spomenika, već o njegovoj obnovi“, smatra Zeković.
Istovremeno, dodaje, postoje različita i suprotstavljena mišljenja o tome da li je njegovo postojanje opravdano.
„Svaka građanska inicijativa, uključujući i zahtjeve za uklanjanje spomenika, mora se demokratski razmotriti i prema njoj se odgovorno odnositi. Smatram da bi predsjednik države mogao pomoći procesu suočavanja s prošlošću kroz formiranje stručne komisije, u kojoj bi istoričari i pravnici analizirali istorijski period, dostupnu arhivsku građu i činjenice“, navodi on.
Prema Zekovićevom mišljenju, nije dobro da političke strukture koriste ovakve teme za produbljivanje podjela, ali nije dobro ni ignorisati postojeće inicijative.
„Potrebni su dijalog i suočavanje s prošlošću zasnovano na činjenicama, a ne na naslijeđenim narativima. Takođe, nijesam podržavao promjenu ili proširivanje značenja spomenika, jer bi to moglo voditi revizionističkom pristupu. Smatram da stručne komisije i veće oslanjanje na istorijsku nauku predstavljaju najbolji način za odgovorno donošenje odluka o ovakvim pitanjima“, zaključuje.
