Decenijama je u Crnoj Gori važilo pravilo da država stambeno zbrinjava isključivo svoje funkcionere i odabrane sudije, dok su mlade porodice ostavljane na milost i nemilost surovom tržištu.
Potpredsjedniku DPS-a Jevtu Erakoviću bile su dovoljne svega tri mjesečne plate da od države dobije stan od 90 kvadrata. Dok su građani preživljavali sa minimalnim platama od 193 eura, on je kao direktor Kliničkog centra kvadrat stana plaćao mizernih 146 eura.
Slične povlastice koristila je i Dragica Sekulić, kao i bivši ministar odbrane Predrag Bošković, koji su godinama bili dio sistema u kojem se stambeno pitanje rješavalo preko leđa naroda. Na listi onih koji su pod povlašćenim uslovima rješavali svoje kvadrate nalaze se i Suad Numanović te Damir Šehović.
Posebno upada u oči primjer lidera BS-a Ervina Ibrahimovića, koji i dalje vraća stambeni kredit dobijen 2019. godine za vrijeme vlade Duška Markovića. Ibrahimović za dobijenih 40.000 eura pomoći otplaćuje mjesečnu ratu od svega 40 eura, dok za komercijalni kredit od upola manjeg iznosa plaća deset puta veću ratu.
Ova grupa funkcionera, koja danas kritikuje inflaciju, uživala je u privilegijama dok su penzioneri primali po 100 eura mjesečno. Licemjerno je pozivati na brigu o građanima, a ne vratiti stanove koji su dobijeni praktično „za džabe“ u odnosu na tržišne cijene.
Za razliku od te ere partijskog feudalizma, nova vlast pokazuje suštinski drugačiji pristup kroz projekte poput Gradskog stana koji je temelj nove pronatalitetne strategije. Umjesto dodjele besplatnih kvadrata ministrima, fokus je na mladim bračnim parovima, podstanarima, osobama sa invaliditetom i samohranim roditeljima.
Cilj ovog projekta je da građani postanu trajni vlasnici nekretnina po cijeni izgradnje, koja se kreće između 1000 i 1200 eura po kvadratu. To je cijena koja je višestruko niža od tržišne, ali i dalje realna i poštena prema državnom budžetu, za razliku od Erakovićevih 146 eura.
Ovim se prekida praksa u kojoj su stanovi bili moneta za partijsku lojalnost i nagrada za poslušnost vrhu režima. Nova stambena politika ne poznaje povlaštene pojedince, već prioritet daje onima koji su decenijama bili zapostavljeni i koji čine biološku budućnost zemlje.
Dok su funkcioneri bivše vlasti gomilali nekretnine za mizerne sume, obični građani nijesu mogli ni sanjati o krovu nad glavom bez višedecenijskog ropstva bankama. Danas se stambeno pitanje vraća u okvire brige o natalitetu i realnih mogućnosti za one kojima je pomoć zaista potrebna za zasnivanje porodice.
