Dvanaestodnevni rat između Izraela i Irana promijenio je ravnotežu snaga na Bliskom istoku. Ohrabreni Izrael nastoji da preoblikuje region; oslabljeni iranski režim pokušava da preživi; a Sjedinjene Američke Države oklijevaju, nerado se upuštajući u još jedan dugotrajan sukob. Ipak, možda najopasnija posljedica ne leži u daljem oružanom sukobu s Iranom, već u pojavi sve oštrije konkurencije između Turske i Izraela.
Turski ministar spoljnih poslova Hakan Fidan nedavno je sažeo novu atmosferu u Ankari, rekavši na samitu Organizacije islamske saradnje: “Ne postoji palestinski, libanski, sirijski, jemenski ili iranski problem, već očigledno postoji izraelski problem”.
Taj stav odražava promjenu u turskom pogledu na izraelsku ulogu u regionu; nekada saveznik, zatim rival, Izrael se sada sve više posmatra kao otvoreni neprijatelj. Ankara s nelagodom posmatra izraelski ofanzivan nastup i sve izraženiji identitet sile koja pretenduje na dominaciju u regionu – uloge koju je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan dugo priželjkivao.
Erdoganov ključni saveznik Devlet Bahčeli nedavno je optužio Izrael da pokušava da “opkoli Anadoliju” i destabilizuje Tursku. Nekada ograničeno na naslovnice tabloida, takvo razmišljanje više nije marginalno unutar turske birokratije i mejnstrim medija.
Slična opsesija postoji i u Izraelu, gdje pojedini djelovi bezbjednosnog establišmenta sve više vide turski regionalni uticaj kao dugoročnu prijetnju “opasniju od Irana”. Erdoganova javna podrška Hamasu izazvala je oštre reakcije u vladi premijera Benjamina Netanjahua, dovodeći do otrovne retorike i podstičući izraelske kontakte sa sirijskim Kurdima, koje Ankara već dugo smatra prijetnjom. U ionako nestabilnom regionu, sukob između dvije od vojno najjačih zemalja – obje saveznice SAD-a – mogao bi dodatno narušiti krhku ravnotežu snaga.
Sukob je i ideološki i geopolitički. Erdoganova vlast je spojila sunitski islamistički populizam s turskim nacionalizmom, oličenim u platformi “Turski vijek”, koja obećava novu eru turske moći u inostranstvu. U Izraelu, krajnje desničarska koalicija ima podjednako odlučnu viziju izraelske sudbine, težeći vojnoj dominaciji u Libanu, Gazi i Siriji. Ovi suprotstavljeni svjetonazori ostavljaju malo prostora za kompromis.
Sirija je najizglednije poprište sukoba. Od kada se režim Bašara al Asada srušio krajem 2024, obje zemlje pokušavaju da oblikuju poslijeratni poredak. Turska je proširila uticaj u Siriji, podržavajući svoje saveznike koji su sada na vlasti i zalažući se za stabilnu, centralizovanu vladu usklađenu s interesima Ankare. Turska već kontroliše velike djelove sjeverne Sirije i želi da proširi svoj ekonomski i vojni uticaj širom zemlje. Izrael je, s druge strane, pojačao vazdušne napade i izrazio podršku autonomiji Kurda i Druza, gledajući sumnjičavo na nove vlasti u Siriji zbog njihovih džihadističkih korijena.
Tenzije su dostigle vrhunac u aprilu, kada je Izrael bombardovao lokaciju predviđenu za jednu tursku bazu. Iako sada postoji vojna direktna linija, šira diplomatska komunikacija je zamrznuta. U međuvremenu, Turska je izvela svoje zaključke iz rata s Iranom. Izraelska likvidacija iranskog vojnog rukovodstva predstavlja oštar podsjetnik na njegovu nadmoć u vazdušnoj moći i obavještajnim kapacitetima. Ankara sada preduzima korake kako bi se pozabavila sopstvenim ranjivostima.
Predsjednik SAD-a Donald Tramp mora iskoristiti svoje dobre odnose i s Netanjahuom i s Erdoganom kako bi upravljao ovom konfrontacijom. Okončanje rata u Gazi moglo bi ublažiti tursko nezadovoljstvo, ali dugoročno rivalstvo između ove dvije zemlje vjerovatno neće nestati.
Američki zvaničnici su decenijama tretirali Tursku i Izrael kao nezamjenjive – iako komplikovane – saveznike i stubove regionalne stabilnosti. Danas se ta dva stuba sve otvorenije sudaraju. S oslabljenim Iranom, Vašington i njegovi saveznici moraju uvidjeti da bi sljedeći test za Bliski istok mogao doći upravo iz rivalstva između njihova dva najbliža partnera.
