Mladi u Crnoj Gori, i kad su zaposleni, zapravo najčešće žive sa roditeljima. I dok jednima to odgovara i kažu da su zadovoljni, da ne bi mijenjali ništa, drugi imaju drugačije planove i želje – da se osamostale. U tome ih, međutim, najčešće sprečavaju cijene nekretnina.
“Živim sa porodicom. Zbog nenormalnih cijena nisam u mogućnosti da se osamostalim”, “živim sa roditeljima, ženio bih se i imao djecu, ali ne mogu obezbijediti krov nad glavom”, “živim sa roditeljima, osjećam se loše što još nemam mogućnosti da živim sama”…
Navedeni odgovori dio su upitnika “Mladi u Crnoj Gori: Želite li da živite samostalno?”. Od 291 popunjenog upitnika, skoro trećinu (102) čine osobe između 18 i 30 godina. Rezultati su potvrdili i podatke iz istraživanja koje je prije dvije godine radila Fondacija Fridrih Ebert (FES), a prema kojem 70 odsto mladih u Crnoj Gori živi sa roditeljima. Cilj upitnika “Vijesti” bio je da čujemo iskustva mladih od 18 do 30 godina, kako se osjećaju u odnosu na to da li žive sami, sa nekim ili sa porodicom i da li i na koji način to utiče na njihov svakodnevni život.
Dodatno, cilj upitnika bio je i da učesnici, ukoliko žele da se njihov status promijeni, navedu koji su to faktori koji bi mogli da doprinesu tome…
“Vijesti” prenose samo navode iz upitnika koje su popunile osobe koje su navele da imaju do 30 godina, kako i propisi definišu kategoriju mladih.
Ukupno, 102 osobe koje su popunile upitnik, navele su da su u to vrijeme imale posao. Od toga, u starosnoj grupi između 18 i 30 godina, nešto manje od četvrtine (24) navelo je da živi sa roditeljima.
Od toga, 13 njih su ženskog pola, a 11 muškarci, svi su iz Podgorice.
Među mladim ženama, sa statusom zaposlenog lica, jedna je navela da je zadovoljna činjenicom da živi sa roditeljima, da ništa ne bi mijenjala. Ostale navode ili samo činjenicu da žive sa roditeljima, da takvoj zajednici učestvuju u dijeljenju troškova, ili izražavaju i želju da se to promijeni:
“Kod tate, a bih sama”, navodi mlada žena, koja, prema podacima iz upitnika, i radi i studira.
“Živim sa roditeljima, to je greška”, odgovorila je druga, koja je, kako je kazala, u vrijeme upitnika radila dva posla.
“Radim u korisničkom servisu i držim privatne časove. Momak nema posao, ne možemo da se uselimo dok oboje ne budemo radili i primali platu. Živim u porodičnom stanu”, navela je jedna od njih.
Mladić iz Podgorice, koji je naveo da radi u IT sektoru, kaže da bi rado živio sam, odnosno sa vjerenicom:
“Ali je to za sada nemoguća misija. I pored dvije relativno dobre plate, nismo u mogućnosti da kupimo stan ili da po povoljnim uslovima dobijemo kredit od banke”.
Drugi, koji takođe navodi da je zaposlen na puno radno vrijeme, kazao je da bi se radi odselio od roditelja. Mladić koji je naveo da i radi i studira, kaže “osjećam da je vrijeme da unaprijedim svoje finansijsko stanje u toj mjeri da se mogu osamostaliti, jer mislim da je vrijeme za to”.
Četiri djevojke sa kojima su “Vijesti” razgovarale našle su način da probaju kako je to živjeti samostalno.
Nikšićanka N, dvije djevojke iz Pljevalja, E. i El, i B. iz Herceg Novog iznajmljuju nekretninu u Podgorici, gdje svaka ima svoj prostor, sobu, dok ostale djelove stana dijele. Tri od njih su zaposlene, dok jedna studira.
Takav način života, kažu za “Vijesti”, odgovara im iz više razloga – osim što je život u glavnom gradu jeftiniji, nego kad bi svaka plaćala zakup posebno, to je ujedno i njihov put da se osamostale. I dalje je to daleko od svoje nekretnine, ali – o tome zasad ne razmišljaju. Zasad su zadovoljne životom u “komuni”.
Nikšićanka N, prije ovog iskustva, živjela je u studentskom domu:
“Navikla sam na društvo i nisam navikla da sam sama kada dođem kući. Ima, naravno, trenutaka kada želim da me niko ne ometa, da uživam u muzici, radim na sebi nešto što me ispunjava. Život u ‘komuni’ mi to omogućava”, priča ona.
To zapravo i nije bio njen plan kad je iznajmljivala sobu u stanu kojem sada živi, ali – ispalo je dobro.
“Da se ne lažemo, nisam se odlučila na taj korak jer sam htjela, ali silom prilika kada se dom zatvarao, iznajmila sam sobu na mjesec dana, i iz te sobe ni dan danas nisam izašla, jer mi odgovara po svemu. Dobra je lokacija, prije svega i cijena. U današnje vrijeme garsonjeru ne možete iznajmiti ispod 300 eura, a da nije u nekom zabijenom kraju. Minimalna plata za jednog visokoškolca je 800 eura. Ako sve to uzmemo u obzir, jasno je da se isplati život u komuni. Ta soba je postala moja druga kuća. Sve navike, način života, sve je tu”.
Finansije su jedan od glavnih razloga što je izabrala da troškove stanarine ne snosi u potpunosti sama i za B. iz Herceg Novog:
“Na život u komuni odlučila sam se prvenstveno zato što mi je to omogućilo lakše i racionalnije raspolaganje finansijama. Umjesto da ostanem kod svojih, što bi možda bilo jednostavnije i sigurnije, osjetila sam potrebu da testiram sebe, da vidim kako ću se snaći kad sam potpuno odgovorna za sebe. Ta odluka nije bila laka, ali mi je donijela osjećaj slobode i priliku da naučim mnogo o sebi, ljudima i životu u zajednici. Naučila sam da razumijem potrebe drugih ljudi, da se lakše uklapam u nove sredine, da kada se desi neki problem, ja ga sama i riješim”, kazala je ona.
Studentkinja E. iz Pljevalja za samostalan život odlučila se jer vjeruje da je upravo vrijeme studija “prekretnica kada ljudi trebaju da se osamostale”:
“I da odu iz ušuškanog doma svojih roditelja i najbližih, da nauče kako funkcioniše samostalan život i tako se suoče sa mnogim izazovima sa kojima inače ne bi u udobnosti svoga doma. Svi smo navikli na opeglanu i sređenu odjeću, spreman ručak, plaćene račune, pun frižider. Tek kada počneš da živiš sam, onda počneš i da razmišljaš o planiranju kućnog budžeta. Studentkinja sam i trenutno ne radim, ali me je to natjeralo da naučim da živim sa mjesečnim budžetom koji mi moji pošalju”, priča ona.
Život u prostoru sa ljudima koji nisu porodica, već slučajni cimeri, za nju nije problem:
“Lično dobro funkcionišem, nikada nisam imala problem da nađem zajednički jezik sa ljudima. Moje dnevne rituale mogu da izvodim bez neke smetnje, iako sam na grupnom smještaju, naravno, tu postoji i neko moje razumijevanje za ljude sa kojima živim, ali ništa lično sebi ne uskraćujem”, kazala je ona.
Drugim mladim ljudima preporučuje da probaju isto:
“Prvenstveno zbog troškova, naročito studentima poput mene koji su došli zbog studija u drugi grad. Stanarine su izuzetno skupe za garsonjere i stanove, i smatram da je ovakav vid smještaja prikladan i da možeš nesmetano da učiš, a pored toga svojim roditeljima uštediš najmanje 150 eura i oni manje brinu”.
Oni koji su popunjavali upitnik “Vijesti” kažu da bi, uz veće zarade, da promijene status i odvoje se od roditelja, od pomoći bilo to ako bi cijene iznajmljivanja nekretnina bile niže. Oni koji razmišljaju o kupovini stana, poručuju da bi to bilo moguće ako bi bile i niže cijene kvadrata.
Prema podacima Uprave za statistiku (Monstat), koji su objavljeni u februaru, prosječna cijena kvadratnog metra stana u novogradnji u Crnoj Gori u četvrtom kvartalu 2024. godine iznosila je 1.936, a u Podgorici 1.938 eura.
Prosječna cijena kvadrata u novogradnji u primorskom regionu na kraju 2024. godine iznosila je 2.076 eura, u centralnom regionu 935 eura. Na sjeveru nije zabilježena prodaja stanova u novogradnji.
Prema metodologiji istraživanja “Cijene stanova u novogradnji” u obračun prosječne cijene kvadratnog metra stana u novogradnji u obzir se uzimaju samo stanovi koji su prvi put prodati na tržištu, odnosno za koje je prvi put zaključen kupoprodajni ugovor.
Kao podrška podstanarima, Glavni grad Podgorica i ove godine je, krajem marta, raspisao javni poziv za naknadu dijela troškova zakupnine. Pravo na podršku u iznosu od 100 eura mjesečno imaju podstanari sa prebivalištem u Podgorici.
“Bio sam podstanar, ali dolaskom Rusa i Ukrajinaca nisam više mogao plaćati znatno povećanu kiriju. Niže cijene rente ili pomoć države da se kupi stan po povoljnim uslovima, za mlade sa visokom stručnom spremom”, predlaže mladić koji je naveo i da bi želio da formira porodicu, da se oženi i ima djecu, ali da to ne može, jer ne može da obezbijedi krov nad glavom.
Jedan od predloga je i da banke ponude kredite sa nižim kamatnim stopama za stanove mladim parovima.
Slično razmišljaju i mlade žene koje su popunile upitnik, zaposlene su, a žive sa roditeljima, ali poručuju i da bi država trebalo da preduzme nešto: “Da se smanje kirije, država mora da uradi nešto po tom pitanju”.
Sad kad je navikla na samostalan život i da ima neki svoj red tokom dana, priča N. iz Nikšića, neki njeni rituali počinju da joj fale kad ode u posjetu svojima:
“Kada dođem kući u kojoj sam odrasla, moje navike se mijenjaju, dođem na dva dana i već mi nedostaje moja jutarnja kafa u tišini, da ostavim stvari gdje mi odgovaraju i da mi niko ništa ne kaže. Upalim TV program koji mi odgovara, slušam šta mi odgovara i najbitnije od svega, ne dolaze mi nenajavljeni gosti kada imam da radim nešto. Mogu sama sebi da organizujem dan i svoju rutinu, da dođem kući kad hoću i da mi niko ne pita zašto kasnim i zašto sam pošla u grad” kaže ona.
Samostalan život naučio je da cijeni novac koji zaradi, svoje vrijeme, potrebe:
“Nema bespotrebnih troškova, a do tada ti sve treba… Cijeniš svoje vrijeme, njeguješ sebe i vidiš koliko zaista uživaš u tome što si samostalan. Osjećaš se dobro što ne tražiš svojima dva eura za kafu, što možeš sama sebi da priuštiš sve. Ne moraš da jedeš bijeli krem, već možeš da kupiš samo crni i niko te ne kritikuje zbog toga, upališ bojler i potrošiš svu toplu vodu bez griže savjesti, potrošiš dosta struje, račun za telefon ti je veliki, jer si potrošio limit, ali ti to sve sam finansiraš. Jedino ti unutrašnji glas malo ‘popuje’, i opomene te da malo usporiš. Naučiš gdje ti novac ide, da možeš da uštediš, da nije smak svijeta ako ti se nekad omakne, ukratko, naučiš da rasporediš svoje finansije”, kaže ona i dodaje da je samostalan život, iako malo teži način da se to nauči, ipak dobra lekcija o finansijskoj pismenosti.
“Nema radionice koja može ovo da pojasni, nema lekcije koja može na to da te spremi”.
A najljepša stvar života u komuni je, dodaje, kuvanje:
„Kada napraviš nešto što nije ukusno, niko ne zna i niko ne kuka kako je nama mlađima lako da bacamo, a da sami nismo zaradili. Dođem kući i čeka me ručak. Ne čistim generalku svako malo, već se podijelimo. Te docimerke ti na kraju postanu jako dobre prijateljice, a kada ti je teško imaš i besplatnu ‘psihološkinju’”…
