Taktika “odsustva stava” – izbjegavanje političke cijene
Odluka da se uzdrže od glasanja, iako javno nastupaju kao protivnici Sporazuma, pokazuje klasičnu strategiju političkog oportunizma. DPS očigledno pokušava da balansira između dva ključna pritiska: unutrašnjih struja koje imaju različite stavove o ovom pitanju i potrebe da očuva privid jedinstva pred partijskom bazom i širom javnošću.
U praksi, to znači da će DPS izostankom iz glasanja pokušati da “pere ruke” od odgovornosti, bilo da Sporazum bude usvojen ili odbijen. Time ostavljaju prostor za kasniju reinterpretaciju svoje pozicije, u zavisnosti od političkih okolnosti i javne percepcije efekata samog Sporazuma.
Uticaj Mila Đukanovića i razdor u stranci
Prema nezvaničnim saznanjima, jedan od ključnih razloga za ovakvu ambivalentnu poziciju jeste i dalje prisutan uticaj bivšeg predsjednika Mila Đukanovića. Iako formalno nije na čelu partije, Đukanović i dalje ima snažan autoritet unutar njenog starijeg kadra. Frakcija lojalna Đukanoviću navodno nije voljna da se eksplicitno suprotstavi njegovim interesima ili stavovima, čak ni po cijenu koherentnosti i političke doslednosti.
S druge strane, postoji i mlađa, reformistička struja, okupljena oko aktuelnog rukovodstva, koja pokazuje veći pragmatizam i spremnost da redefiniše politiku partije u novom političkom kontekstu. Međutim, ona još uvijek nema snagu da se otvoreno suprotstavi starim strukturama, što rezultira politikom zastoja i kalkulisanja.
Simulacija jedinstva – realnost političke fragmentacije
Namjera da se u javnosti očuva slika o jedinstvu partije, uprkos dubokim internim podjelama, predstavlja još jedan pokazatelj krize identiteta kroz koju DPS prolazi. Povlačenje u pozadinu i izbjegavanje eksplicitnog stava po važnim pitanjima ne ukazuje na stratešku promišljenost, već prije na nedostatak političke hrabrosti i strah od unutarpartijske erozije.
Uprkos želji da djeluju kao monolitna politička snaga, DPS se u ovom slučaju ponaša kao partija koja ne može da donese konsenzus ni o najvažnijim temama državnog interesa. Ova strategija može imati kratkoročne koristi u smislu očuvanja partijskog mira, ali dugoročno slabi kredibilitet partije u očima birača i dodatno narušava njen autoritet u političkom životu Crne Gore.
Zaključak
Odluka DPS-a da ne glasa ni za ni protiv Sporazuma sa Emiratima nije znak političke mudrosti, već simptom duboke podjele i straha od raskola. U vremenu kada Crna Gora traži jasne stavove i odgovornu političku elitu, DPS bira strategiju izbjegavanja – što može imati visoku političku cijenu, posebno ako se partijski oportunizam nastavi percipirati kao slabost, a ne kao taktika.
Takvo ponašanje može zadovoljiti partijske frakcije na kratke staze, ali ostavlja građane bez jasnog odgovora: da li DPS zastupa interese Crne Gore ili interese sopstvenog opstanka.
