Iako joj ljepotu, posebnost i prirodne vrijednosti, koje nadilaze nacionalni nivo, niko nikada nije osporio, rijeka Mrtvica sa okolinom već treću godine čeka formalnu zaštitu i status Parka prirode.
Rijeka je spajala i razdvajala, kako mještani kažu, bila i majka i maćeha, a navodno, jednom davno, noseći sve pred sobom, “sama sebi je dala ime”. Odavno je opčinila i turiste iz cijelog svijeta, izazov za avanturiste, inspiracija za putopisce, relaksacija za umorne od brzog života, dio predanja i narodne mašte …
Sve to nije spasilo od nerazumijevanja kada je riječ o značaju i potrebi formalne zaštite. Dio mještana tog kolašinskog kraja status parka prirode za Mrtvicu doživio je kao ograničenje svojih prava, a institucije su, nerijetko, bile nedovoljno ubjedljive da razbiju predrasude o procesu od kojeg bi najviše koristi trebalo da imaju upravo oni koji tvrde da najviše i vole i poznaju Mrtvicu sa okolinom.
Inicijativa za zaštitu rijeke Mrtvice i gornjeg toka rijeke Morače pokrenuta je 2022. godine od eko-tima i organizacije “The Nature Conservancy”, uz podršku tadašnjeg Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, a prihvaćena od Opštine Kolašin. Ta inicijativa je dio šire, višegodišnje kampanje za zaštitu rijeka jugoistočne Evrope. Kampanju je pokrenula organizacija “The Nature Conservancy”, jedna od najznačajnijih svjetskih organizacija za zaštitu prirode, u saradnji sa lokalnim partnerima u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji.
Agencija za zaštitu životne sredine izradila je 2023. godine Studiju koja predviđa stavljanje područja pod zaštitu kao Parka prirode ukupne površine preko sedam hiljada hektara. Budući park prirode trebalo bi da obuhvata katastarske opštine Velje Duboko i Liješnje, Osreci (mali dio), Međuriječje, Vlahovići i Bulatovići. Maratonska javna rasprava o nacrtu Studije još jednom pokazala je da ne razumiju svi da status parka prirode ne znači zabranu, već poštovanje i tog dragulja prirode, ali i ljudi oko Mrtvice.
No, kako je “Vijestima” kazao Milovan Vlahović, sekretar za zaštitu životne sredine, očekuje se da će do kraja godine postupak zaštite biti okončan, a kompromis s mještanima postignut. U međuvremenu, kaže on, u odnosu na prethodno predložene granice, neke privatne parcele su, na insistiranje vlasnika, izuzete iz zaštićenog područja.
122 vrste mahovina je registrovano u kanjonu, što čini petinu ukupne flore mahovina Crne Gore
U nacrtu Studije konstatovano je da je kanjon rijeke Mrtvice jedan od najljepših u Crnoj Gori i Dinaridima. U predloženom parku prirode određene su dvije zone zaštite – zona sa režimom zaštite II stepena i zona sa režimom III stepena, dok zona sa najstrožim režimom zaštite nije predložena, kako bi se izbjegli potencijalni konflikti sa potrebama lokalnih zajednica.
“Mrtvica je desna pritoka Morače, duga je 20 km, teče podnožjem sjeverne i sjeveroistočne strane planine Maganik. Izvori Mrtvice nalaze se na padinama Vojinovca, iznad sela Višnje, na visini od 1650 mnv. U selu Velje Duboko Mrtvica prima dva potoka koji dreniraju vode sa područja Rogođeda i Jablanova vrha. Dolina je u ovom dijelu toka proširena, duga tri kilometra, a tokom ljeta Mrtvica jednim dijelom teče podzemno.
Napuštajući Velje Duboko, Mrtvica je na dužini od 7,5 km kroz jurske i kredne krečnjake usjekla duboku kanjonsku dolinu, čije strane dosežu visinu od 1.100 metara”, piše u nacrtu Studije.
Posebnu vrijednost kanjonu dao je čovjek, izgradnjom pješačke staze u vertikalnim stijenama Mrtvičkih greda, kojom su, prvi put 70-ih godina prošlog vijeka, stanovnici Veljeg Dubokog mogli doći do Međurečja. Ta zahtjevan posao obavila je Vojska bivše Jugoslavije, a probijanjem litice rukovodio je general Danilo Jaukoviću. Rovačani taj podvig nijesu zaboravili, pa stazu, koja je jedna od najpopularnijih među turistima, i danas zovu Danilov put.
Studija je pokazala da “kanjon Mrtvice nije samo geomorfološki i hidrogeološki fenomen, već i veoma specifičan skup raznolikih zajednica živog svijeta, u kojima su integrisani fizički, hemijski i biološki sistemi.” Prepoznat je kao važno biljno stanište (Important Plant Area – IPA). Na primjer, između ostalog, u kanjonu je registrovano 122 vrste mahovina – što čini petinu ukupne flore mahovina Crne Gore.
Okolina i rijeka Mrtvica vjekovima su živa inspiracija za one koji se bave sakupljanjem, istorisjkih činjenica, al i predanja i mitova. Za taj dio kolašinske opštine vezane su neke od najljepših narodnih legendi. U kanjonu je posebno zanimljiva Kapija želja, mjesto za koje se vjeruje da tu vila sa Maganika ispunjava čiste želje.
“Kapiju čine dvije stijene spojene pri vrhu, obrasle mahovinom i drvećem. Da bi se želja ispunila, potrebno je baciti kamen u rijeku u punoj tišini, bez loših namjera jer će se, u suprotnom, vratiti nesrećom”, kaže lokalni hroničar Branislav Jeknić.
Rijetki su i danas oni koji su do Kapije želja stigli, a da nijesu provjerili “istinitost” te priče.
U okolini Mrtvice je i nekadašnji katun Velja Lazba, do kojeg i danas stižu samo najvještiji planinari. Legenda o tome kako je jedan Bulatović iz Rovaca sredinom XIX vijeka stigao do plodnog parčeta zemlje u litici objavljena je 1904. godine u “Glasu Crnogorca”. To je priča o ljudskoj izdržljivost, inatu i držanju riječi.
“Mjesto je to po svom položaju i interesantno i čudnovato. Između Mrtvog Dubokog i Veljeg Dubokog uzdiže se jedna litica, koja se svojim zapadnim krajem vezuje s povijarcima od planine Maganika. Baš usred te litice, a na visini od 400 do 450 metara, nalazi se jedna terasa (lastvica, lazba), a to baš i jest “Velja Lazba”. Mjesto je to ravno; zemlje za obrađivanje ima sedam-osam rala, vode žive ima dosta, a ima prilično i trave za stoku… Nužda na svašta nagoni, a pregalništvu se ništa otelo nije – danas vidimo da se tu jedan Rovčanin okućio, iako ga je to kućenje zaista stajalo mnogo i truda i znoja”, piše u tom listu.
A Rovčani su tada novinaru ispričali kako je, u plemenskim razgovorima, više puta postavljeno pitanje: “Vala Bogu, bi li se ko mogao tu ispeti?” Dok je većina tvrdila da to nije moguće, “jednom između njih sjevne u glavi misao da pokuša ispeti se.” Dugo je, kažu, “razmatrao liticu”, pa kad je vidio da s jedne strane “ima po koji začećak, po koja pukotina u stijeni, a ima, iako malo, i po koji grab koji se vario korijenom u kakav procijep, te bi se hiljadu puta Bogom zakleo da strši iz stanog stanca tog kamena”.
“Sve to ohrabri našeg seljaka, te u uvjerenju da će zamišljeni cilj postići, povjeri svoju namjeru najprije svojti, a zatim i komšijama. To se brzo i u selo raširilo, i na sastancima i sijelima drugoga razgovora nije bilo ništa drugo nego o tome. Neko se rugao, neko pravio dosjetke na njegov račun, ali to njega nije baš ni malo smetalo, nego se je, što ono reku, još više zainatio da učini što je naumio”, piše u “Glasu Crnogorca” od prije 120 godina.
Na kraju je Rovčaninu, navodno, uspjelo da stigne do za druge nedostižnog parčeta plodne zemlje, pa je “tu najprije on sam živio, a docnije je i porodicu tamo izveo i obzavio se čitavim gazdinstvom, te je čitave godine prolazio da dolje silazio nije, osim možda da izradi ono malo zemlje što u selu ima.”
“Jednom prilikom, kad je veliki vojvoda Mirko Petrović prolazio blizu toga mjesta, ugleda dim na onoj lastvi i upita jednog od svojih pratilaca što ono dimi i da li je moguće da i tamo ko god živi. Pratilac mu ispripovijedi sve potanko za tu naseobinu, a veliki vojvoda kad to razumje, naredi da taj na to svoje imanje nikad nikakve daće ne plaća, ni na zemlju, ni na stoku, pa je ta naredba i do danas ostala”, piše u “Glasu Crnogorca” od prije 120 godina.
Jeknić podsjeća i na značaj Danilovog mosta na Mrtvici, sagrađenog 1858. godine. Taj most, koji je podigao knjaz Danilo I Petrović za dušu svoje majke Krstinje, od 1957. je kulturno-istorijski spomenik. Nedaleko je i stari drveni most koji povezuje sela Mrtvo Duboko i Međuriječje.
To je samo dio priče o blagu Mrtvice i njene okloline. Dug je spisak razloga da država taj dio kolašinske opštine zaštiti. Formalna zaštita bila bi brana svemu što može naštetiti, surovom, ali pred nebrigom i nezanjem, krhkom prirodnom sistemu. Neophodna je i svijest mještana da je očuvanje Mrtvice zapravo očuvanje sopstvenog kulturnog, ekološkog i ekonomskog nasljeđa i identiteta. Tek tada zaštitu rijeke neće doživljvati kao obavezu i “namet države”, već kao zajednički ponos.
U Mrtvom Dubokom nalazi se i Crkva Uspenja Bogorodice.
“Pretpostavlja se da je u doba Bana Ivaniša 1737. g. prenesena iz Međuriječja. Obnovljena je po drugi put za vrijeme jeromonaha Josifa Bulatovića, koji je od 1826-1876. godine boravio u toj crkvi. On je i podigao konak zvani čardak pored crkve. Treći put je obnovljena 1897. po nalogu Mitrofana Bana, a od sredstava koje je Josif ostavio za obnovu crkve. Nedaleko od crkve nalazi se pećina Vranštica, na 580 mnv, dužine 756 i dubine 45 m. Bogata je pećinskim sedimentima raznih boja, veličina i oblika”, kaže Jeknić.
