Sindikalci ukazuju da socijalni dijalog nije zaživio, da kod zapošljavanja postoje političke diskriminacije, da je za godinu poginulo deset radnika
Nominalni rast zarada, penzija i socijalne pomoći u proteklih šest godina značajno je obezvrijedila inflacija. Prosječna radnička porodica u nemogućnosti je da plaća sve veće iznose kirija za stan, dok je kupovina stana za većinu naučna fantastika. Statistika pokazuje da su za sindikalnu potrošačku korpu potrebne dvije prosječne zarade ili tri i po minimalne, kao i četiri prosječne penzije.
Nedostatak radne snage na tržištu uticao je da poslodavci radnike više ne mogu da ucjenjuju otkazom ukoliko ne prihvate loše uslove rada, kao što su niske plate, osiguranje na minimalac, isplata dijela “plate na ruke”, neplaćeni prekovremeni, rad vikendom,… Iz crnogorskih sindikata navode da se takve loše prakse iz prethodnih godina jesu smanjile, ali da i dalje postoje.
Predstavnici sindikata u anketi “Vijesti” navode da su nezadovoljni socijalnim dijalogom, da se mnoge odluke i dalje donose bez konsultacija, da u javnoj upravi postoji diskriminacija u zapošljavanju po partijskoj, političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi, da sistem zaštite na radu nije razvijen zbog čega je od početka prošle godine na radnom mjestu život izgubilo deset radnika, da u većini privatnog sektora nema sindikata niti kolektivnih ugovora, da u najvećoj oblasti zapošljavanja trgovini sa 40 hiljada radnika nema sindikalnog djelovanja…
Ivana Mihajlović iz Unije slobodnih sindikata navodi da ni dvije plate u porodici ne omogućavaju dostojanstven život.
“Sve teže uspostavljanje ravnoteže između poslovnog i privatnog života možda je i najznačajnije pitanje na koje danas socijalni partneri i donosioci odluka moraju naći odgovore. Prekovremeni rad, tzv fleksibilno radno vrijeme, nužnost da značajan broj zaposlenih radi dodatne poslove radi zadovoljenja osnovnih životnih potreba, digitalizacija procesa rada, pored potrebe većine poslodavaca da ostvaruje ekstra profit na teret zaposlenih, samo su neki od razloga koji brišu tu tako tanku granicu između poslovnog i privatnog života. Takvo stanje ima dalekosežne posljedice ne samo po same zaposlene već po društvo u cjelini, budući da su zaposleni izloženi konstantnom stresu koji je preduslov za obolijevanje, dok sa druge strane nepostojanje ove ravnoteže dovodi do zanemarivanja onih najvećih vrijednosti kakve su porodica, prijatelji i kulturna i socijalna dimenzija. Čini se da poslodavce i donosioce odluka ovakav trend ne zabrinjava. A današnji, za svijet rada najznačajniji datum, podsjeća nas na borbu vođenu prije gotovo 140 godina kada su se radnici i radnice bekompromisnom borbom, uz velike žrtve, izborili za tzv ‘tri osmice’”, kazala je Mihajlović.
Ona ukazuje i da je sve veći jaz u zaradama između žena i muškaraca koji je dostigao neslavnih 21,6% u korist muškaraca.
“Diskriminacija u procesu zapošljavanja i napredovanja je sveprisutnija i višegodišnji problem tržišta rada, budući da partijska i politička, vjerska ili nacionalna pripadnost, posebno prilikom zapošljavanja u javnom sektoru, imaju primat u odnosu na stručne kvalifikacije, obrazovanje i kvalitet pojedinca. Nesigurni poslovi, armija građana i građanki od kojih su neki decenijama unazad angažovani po prekarnim ugovorima o radu poput ugovora o djelu i/ili ugovora o privremenim i povremenim poslovima, posebno u državnim organima gdje se država pojavljuje u ulozi poslodavca, te nezainteresovanost donosioca odluka da se posvete rješavanju ovog problema na koji USS od 2015. u kontinuitetu ukazuje, razlog su zbog kojeg ni na ovogodišnji Praznik rada ne može reći da su uslovi rada u Crnoj Gori dostojanstveni, humani i pravični. Deset povreda na radu sa smrtnim ishodom od prošle godine do danas pokazatelj su da briga o sigurnim i bezbjednim radnim mjestima nije do danas bila u fokusu javnih politika i onih poslodavaca koji ulaganje u mjere zaštite i zdravlja na radu posmatraju kao trošak, a ne kao investiciju”, navela je Mihajlović.
Generalni sekretar Saveza sindikata Duško Zarubica kazao je da su i pored određenih pomaka problemi radnika i dalje brojni i konstantni.
“Radnici definitivno zaslužuju bolju zaštitu i veći obim prava, veće zarade, nesporno kvalitetniju socijalnu i zdravstvenu zaštitu, bolje uslove rada i zaštite na radu, ali i odgovorniji i pravedniji odnos poslodavaca, poštovanje i sprovođenje zakona, kolektivnih ugovora, ukratko dostojanstveniji život i rad. Vrli česti problemi zaposlenih su i dalje neuplaćivanje doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, neisplaćivanje uvećanja zarada za prekovremeni rad, noćni rad, rad za vrijeme državnih i vjerskih praznika i dr. Međutim nisu samo zarade uzrok nezadovoljstva. Zarade zaposlenih su doživjele značajan rast, ali uporedo sa time bilježi se i rast stope inflacije, rast potrošačke korpe, rast zakupa stanova, rast cijena stanova i dr, što je sve uticalo da se efekat povećanja zarada anulira. U ovom trenutku možemo reći da je ovdje riječ o jednom sistemskom problemu, a ne problemu između isključivo poslodavca i zaposlenih i pitanja ostvarivanja prava iz rada i po osnovu rada”, kazao je Zarubica.
Predsjednik Sindikata uprave i pravosuđa Nenad Rakočević kazao je za “Vijesti” da su najveći problemi radnika i dalje prvenstveno materijalne prirode.
“Bez obzira na implementiranje programa Evropa 1 i 2 u smislu uvećanja zarada, zarade koje su početni motiv svake vrste rada ili zaposlenja su nedopustivo niske, a glavni uzrok devalvacije zarada su višegodišanja galopirajuća inflacija i nezadrživ rast cijena. Realni sektor je mnogo izdašniji u visinama plata i nagrada u odnosu na javni sektor, apriori zbog deficita i velikog odliva radne snage i eksperata prema inostranim destinacijama koje rad vrednuju na pravi način. Takođe, kvantitet u odnosu na kvalitet iz ugla državnih institucija i preduzeća je zbog političkih motiva i interesa, odnosno zaposlenja, obesmislilo i degradiralo rad cjelokupnog državnog sistema. Na rukovodeće pozicije se instaliraju podobni nestručni kadrovi, sumnjivih obrazovanja, a samim tim ugled i integritet državnih institucija je obezvrijeđen na jedan duži period, uz poštovanje prema izuzecima koji su pozitivni primjeri”, naveo je Rakočević.
Predstavnici sva tri sindikata ukazuju da je niska kultura socijalnog dijaloga jedan od ključnih problema sa kojima se sindikalni pokret u Crnoj Gori suočava.
“Izostanak socijalnog dijaloga znači sve manji broj zaključenih kolektivnih ugovora kao svojevrsnog mehanizma koji bi trebalo da doprinese građenju povjerenja i socijalnog mira između poslodavca i zaposlenih. Svega pet potpisanih granskih kolektivnih ugovora u oblasti privrede i nezanatan broj koletivnih ugovora kod poslodavaca u privatnom sektoru govore u prilog naprijed navedenom. Prethodno posebno potkrepljuje činjenica da zaposleni u najprofitabilnijem sektoru u Crnoj Gori, kakav je bankarski sektor, nemaju zaključen granski kolektivni ugovor. Isto važi za zaposlene u medijima, trgovini, drvnoj i hemijskoj industriji, ali i drugim sektorima. Antisindikalna diskriminacija i dalje ostaje sveprisutna, a sindikalni aktivisti i aktivistkinje izloženi pritiscima, napadima, prijetnjama, nerijetko i otkazima zbog svog sindikalnog rada i djelovanja”, kazala je Mihajlović navodeći da je za uspješnu borbu radničke klase ključno jačanje jedinstva, solidarnosti i povećanje stope sindikalne organizovanosti.
Zarubica navodi da je pridruženje sindikatima ključno za zaposlene, jer su oni ti koji pregovaraju i zaključuju kolektivne ugovore, što je osnov poboljšanja položaja zaposlenih.
“Ipak, nakon toliko godina i dalje imamo problema sa poštovanjem Konvencije MOR-a o slobodi udruživanja što se najeksplicitnije očituje u privatnom sektoru. Istaći ću da u sektoru trgovine, gdje imamo više od 40.000 zaposlenih, još uvijek nemamo reprezentativni granski sindikat, što samo po sebi govori da je svijest o socijalnom dijalogu, sindikalnim i radničkim pravima još uvjek na jednom nivou za koji smo davno mislili da će biti prevaziđen, posebno ako se uzmu u o obzir sve društvene, ekonomske i političke promjene, a posebno naša orijentisanost ka EU te i usvajanju evropskih standarda”, naveo je Zarubica.
Rakočević navodi i da je u javnoj upravi glavni problem nekvalitetan socijalni dijalog ili njegovo potpuno odsustvo.
“Vjerujući da će određene političke promjene konačno eliminisati prisustvo autokratije i samovolje na svim nivoima, svjedoci smo svakodnevnog kršenja svog pozitivnog pravnog zakonodavstva, a prvenstveno socijalnih prava radnika. Bez imalo entuzijazma dočekujemo ovogodišnji praznik rada. Izgleda da je besmisleno bilo nadati se da će vlasti izaći u susret zahtjevima radnika ili zahtjevima sindikata, jer pokazalo se da su isti spremni da na jedan najgrublji i nevjerovatan način otimaju dobra svih građana Crne Gore, a šta onda mi da očekujemo, zahtjevi i prava radnika su im potpuno nebitni”, naveo je Rakočević.
Iz Saveza sindikata navode da će pored redovnih aktivnosti, učešća u izradi zakonskih i podzakonskih akata, ove godine značajno intenzivirati edukacije članstva, koju će sprovesti u saradnji sa međunarodnoim partnerima.
“Podizanju svijesti kod mladih članova, odnosno njihovoj edukaciji po raznim pitanjima od interesa kako za sindikate tako i za zaposlene, je ključno jer smo svjesni da bez jakog obrazovanog, za pregovore spremnog sindikalnog članstva ne možemo očekivati postizanje značajnih rezultata i ciljeva”, kazao je Zarubica.
Rakočević je kazao da će u narednom periodu usmjeriti svoje djelovanje u jačanju svijesti zaposlenih javne uprave i pravosuđa, odnosno svih građana i radnika da moraju aktivirati sebe.
“Samo ličnim zalaganjem i doprinosom mogu se poboljšati radni i materijalni status, a nauštrb sveopšteg političkog ludila i njihovih jasno provizornih interesa. Naši planovi su usmjereni i prema pritisku ka nosiocima vlasti na svim nivoima, kako bi konačno počeo da funkcioniše princip zakonske odgovornosti prema svima koji misle da je Crna Gora njihovo vlasništvo pa da mogu iscrpljivati sve vrste državnih resursa u pravcu političkih i ličnih interesa, a protiv interesa radnika i građana”, kazao je Rakočević.
Iz Unije slobodnih sindikata navode da su početkom ove godine uspjeli da se izbore za proširenje nadležnosti Fonda rada, čime će biti obeštećeni i zaposlenih kojima je poslodavac prestao da postoji a nije izmirio doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i da je njihova desetogodišnja inicijativa o nužnosti unapređenja medicine rada konačno stavljena na dnevni red.
“U narednom periodu nastavljamo još snažniju kampanju na implementaciji kongresnih rezolucija USS o nužnosti reforme stambene politike i očuvanja privrednih subjekata od nacionalnih interesa, odnosno prikupljanjem potpisa za podnošenje Predloga za raspisivanje državnog referenduma, poručujući donosiocima odluka da će građani dati završnu riječ o ovim temama, budući da njihova politička volja uporno izostaje. U kontekstu aktuelnih dešavanja u Crnoj Gori, kampanje ‘Nije sve na prodaju!’ i ‘Socijalni stan za miran san’ dobijaju dodatnu vrijednost i značaj”, kazala je Mihajlović.
Najavila je i intenziviranje sindikalne borbe da pravo na štrajk dobiju svi kojima je to sada uskraćeno od poslodavaca i državnih organa, za formiranje radnih sudova, za skraćenje radnog vremena, zaštitu životne sredine, humanizaciju rada i radnih uslova i reformu izbornog sistema u cilju uvođenja otvorenih lista.
U Čikagu su 1. maja 1886. godine održane velike radničke demonstracije u kojima je traženo osmočasovno radno vrijeme i bolji uslovi rada, takozvano pravo na tri osmice – osam sati rada, osam sati sna i osam sati odmora i slobodnih aktivnosti. Policija je bila u službi kapitala i u krvi je ugušila proteste, ubivši šest i ranjavajući preko 50 radnika. Vođe štrajka izvedene su pred namješteno suđenje – petoro je osuđeno na smrt vješanjem, a troje na dugogodišnje robije. Na kongresu Druge internacionale 1889. godine, 1. maj je proglašen Međunarodnim danom radničke solidarnosti
Na pitanje kako vidite socijalno-ekonomski i pravni položaj zaposlenih u Crnoj Gori sada i prije pet ili 20 godina, Rakočević kaže da su i prije deset ili dvadeset godina plate bile kao i danas nedovoljne za jedan stabilan standard radnika.
“Zarade su bile male, ali su i troškovi osnovnih životnih režija bili mnogo manji, dok danas lažnim populizmom kroz vrijeđanje ličnih inteligencija neko pokušava da nas ubijedi da su uvećane plate toliko visoke da treba da budemo vječno zahvalni. Nikada plata državnog službenika i namještenika nije bila bezvrjednija u odnosu na sveopšte podivljale cijene i vrtoglavu inflaciju. I dalje su povlaštene sve one ranije tajkunske poslovne imperije. Poltronizam i bezličnost se cijene kao nikada ranije, a pošteno namučeni i tužni radnik mora da radi po dva posla kako bi obezbijedio samo minimalni nivo pristojnog života svojoj porodici”, kazao je Rakočević.
Zarubica navodi da se iako postoje određenih pomaci kao što su potpisivanje novih granskih kolektivnih ugovora, uvećanje zarada, veće učešće sindikata u izradi strateških dokumenta, ne može reći da se položaj zaposlenih u znatnoj mjeri poboljšao ili unaprijedio.
“Problemi su i dalje konstantni i nepromijenjeni. Neke stvari su ostale iste bez obzira na sve društvene, ekonomske i socijalne promjene, ali ćemo nastojati da se to promijeni”, kazao je Zarubica.
Mihajlović navodi da je u prethodnih nekoliko godina socijalno-ekonomski položaj zaposlenih u Crnoj Gori unaprijeđen kroz programe “ES 1” i “ES2”, uvođenje dječijih dodataka, naknada za majke, ograničavanja PDV-a na dio osnovnih životnih namirnica i limitiranje cijena određenih proizvoda. Ona ukazuje da ta povećanja nisu obuhvatile sve zaposlene, da je do njih došlo političkim odlukama kroz povećanje minimalne zarade a ne izmjenama koeficijenata kroz kolektivne ugovore, kao i da je dio tih iznosa pojela inflacija.
“Kada su u pitanju programi ‘ES2’, koji je uticao prvenstveno na neophodno povećanje minimalne zarade u Crnoj Gori, trebalo bi podsjetiti da je jedan značajan broj zaposlenih uskraćen za značajnije povećanje zarada i gotovo izjednačen sa najprostijim primanjima za koja se po pravilu isplaćuje minimalna zarada. Ekonomsko-socijalni položaj zaposlenih dodatno usložnjava gotovo svakodnevni porast cijena osnovnih roba i usluga, pa je jasno da je isti ugrožen jer troškovi života rastu značajnije brže od rasta zarada. Naša sindikalna potrošačka korpa pokazuje da je u prvom kvartalu 2025. godine četvoročlanoj porodici bilo potrebno 2.000 eura za zadovoljenje osnovnih potreba, što govori u prilog tome da su za zadovoljenje iste potrebne najmanje dvije prosječne zarade. Podatak da blizu 90.000 zaposlenih prima zaradu do 700 eura, takođe je jasan pokazatelj ukupnog ekonomsko-socijalnog položaja zaposlenih”, naveo je Mihajlović.
Za poređenje statističkih podataka “Vijesti” su uzele februare iz ove i iz 2019. godine, koja je bila posljednja stabilna godina bivše vlasti prije pandemije.
Ti podaci prikazani u tabeli pokazuju da je prosječna zarada porasla za 95 odsto, prosječna penzija za 81 odsto, a iznos socijalne pomoći (materijalno obezbjeđenje) za ugroženu četveročlanu porodici za 38 odsto.
U istom periodu rast cijena hrane, prema podacima Monstata, iznosio je 50,2 odsto.
Međutim nisu sve zarade porasle za duplo. Minimalna zarada je porasla za 170 odsto (sa 222 na 600), dok su ostale zarade rasle za onaj dio smanjenja dažbina, odnosno za oko 30 do 40 odsto, čime se došlo do prosječnog rasta od 95 odsto. Odnosno za značajan broj zaposlenih povećanje zarade je bilo niže ili na nivou rasta cijena hrane.
Slično je i kod penzija. Minimalna penzija je povećana sa 130 na 450 eura, odnosno za oko 250 odsto, međutim ostali iznosi penzija su kroz redovna usklađivanja povećeni za ovih šest godine povećani za 52 odsto, što je minimalno iznad rasta cijena hrane.
Iznosi socijalnih naknada povećani su za 38 odsto, što je značajno ispod procenta rasta cijena hrane.
Premijer Milojko Spajić je nedavno na tribini na Ekonomskom fakultetu kazao da broj zaposlenih za pet godina nije povećan za 60 hiljada koliko pokazuje statistika, već da je svjestan da je zbog mjera “Evropa sad 1” samo legalizovan veliki broj radnih mjesta koji je bio u sivoj zoni. Kazao je tada i da je njihov iznos zarada samo prebačen u legalni tok, odnosno da su bili osigurani na minimalac a da su ostali dio primali na ruke, a da su kasnije prijavljivani na cijeli iznos.
To pokazuje i zvanična statistika, što znači da nije tačno ni povećanje zarada kod minimalne plate od 170 odsto, jer je veliki broj tih radnika i ranije primao veći iznos zarade ali mimo zvaničnih prijava, pa nije ulazio u prosjek.
