Pokušaj da se predvidi ko će biti sljedeći papa može biti riskantan poduhvat.
Jedna stara italijanska izreka upozorava da ne treba vjerovati, a još manje ulagati novac, u nijednog navodnog favorita pred konklavu – zatvoreni skup kardinala koji biraju papu. Izreka glasi: „Ko uđe u konklavu kao papa, izađe iz nje kao kardinal“.
Agencija Rojters donosi listu kardinala koji se često pominju kao „papabili“ – mogući nasljednici pape Franja, čija je smrt u 88. godini objavljena danas.
Prema francuskoj štampi, u nekim domaćim katoličkim krugovima poznat je kao Jovan XXIV – zbog fizičke i ideološke sličnosti s papom Jovanom XXIII, reformatorom iz 1960-ih.
Papa Franjo je jednom u šali rekao da bi njegov nasljednik mogao uzeti ime „Jovan XXIV“.
Avelin je poznat po narodskom, opuštenom stilu, sklonosti ka šalama, i ideološkoj bliskosti s papom Franjom – posebno po pitanjima migracija i odnosa s muslimanskim svijetom. Ujedno je ozbiljan intelektualac, sa doktoratom iz teologije i diplomom iz filozofije.
Rođen je u Alžiru, u porodici španskih imigranata, koji su se preselili u Francusku nakon alžirske nezavisnosti. Većinu života proveo je u Marseju – luci poznatoj po viševjekovnom susretu kultura i religija.
Tokom pontifikata pape Franja, napredovao je brzo: postao biskup 2013, nadbiskup 2019, a kardinal 2022. Njegov značaj dodatno je porastao u septembru 2023, kada je organizovao međunarodnu crkvenu konferenciju o mediteranskim pitanjima – na kojoj je papa bio glavni gost.
Ukoliko bi bio izabran, bio bi prvi francuski papa još od XIV vijeka – kada je, u burnom periodu, sjedište papinstva privremeno prebačeno u Avinjon. Takođe bi bio najmlađi papa još od Jovana Pavla II. Razumije italijanski, ali ne govori tečno – što je mogući nedostatak za nekoga ko mora vladati rimskim kurijalnim strukturama i igrama moći.
Ukoliko bi Erdo bio izabran, bio bi viđen kao kompromisni kandidat – figura iz konzervativnog tabora, koja je ipak izgradila mostove sa Franjinim progresivnim svijetom.
Erdo se već pominjao kao papabilni kandidat tokom prethodne konklave 2013. godine, zahvaljujući brojnim crkvenim kontaktima u Evropi i Africi, kao i ulogom predvodnika Nove evangelizacije – pokreta usmjerenog na obnovu vjere u sekularizovanim društvima, što je za mnoge kardinale i dalje glavni prioritet.
Kao teolog, svrstava se u konzervativce, i u brojnim govorima širom Evrope ističe hrišćanske korijene kontinenta. Ipak, doživljava se kao pragmatičan i nikada nije javno dolazio u sukob s papom Franjom – za razliku od drugih tradicionalista.
Međutim, podigao je obrve u Vatikanu tokom migrantske krize 2015, kada je odbacio poziv pape Franja da se crkve otvore za izbjeglice, rekavši da bi to bilo jednako „trgovini ljudima“ – što ga je svrstalo uz retoriku mađarskog premijera Viktora Orbana.
Ekspert za crkveno pravo, Erdo je ušao u biskupsku službu još u svojim četrdesetim godinama, a papa Jovan Pavle II ga je 2003. imenovao za kardinala kada je imao samo 51 godinu – tada je bio najmlađi član Kardinalskog kolegijuma.
Odlično govori italijanski, njemački, francuski, španski i ruski – što bi moglo pomoći u popravljanju odnosa sa Ruskom pravoslavnom crkvom nakon zahladnjelih odnosa izazvanih ratom u Ukrajini.
Erdo nije harizmatičan govornik, ali to više ne mora biti nedostatak – moguće je da će kardinali poslije dinamičnog pontifikata pape Franja poželjeti mirnijeg, umjerenijeg vođu.
Dolazi sa ostrva Gozo, koje je dio Malte – najmanje članice Evropske unije. Ipak, iz skromnih početaka uzdigao se visoko, kada ga je papa Franjo postavio za generalnog sekretara Sinoda biskupa, ključnog tijela u Vatikanu.
Iako je isprva viđen kao konzervativac, Grek je postao istaknuti glas reformi pape Franja i prilagođavanja savremenim izazovima.
Godine 2008, više homoseksualnih građana Malte javno je napustilo Crkvu u znak protesta protiv stava tadašnjeg pape Benedikta. Grek im tada nije pokazao mnogo empatije. No, 2014. u Vatikanu pozvao je na veće prihvatanje LGBT vjernika i kreativniji pristup savremenim porodičnim situacijama.
Sljedećeg jutra, papa Franjo ga je tapšao po ramenu na doručku i pohvalio njegov govor – što se tada protumačilo kao signal za buduće unapređenje.
U intervjuu za Malta Today 2018. rekao je:
„Prolazimo kroz period promjena. A za mene je to vrlo pozitivno“.
Upozorio je da Crkva neće biti relevantna modernom društvu ako se zadrži u nostalgičnim obrascima prošlosti.
Njegovi stavovi donijeli su mu i neprijatelje: kardinal Gerhard Miler, istaknuti konzervativac, 2022. ga je napao optuživši ga da ide protiv katoličkog učenja.
Ipak, Grekovi saveznici tvrde da ima prijatelje i među konzervativcima i među umjerenima, te da je njegova vidljivost i poznatost među kardinalima njegova velika prednost u konklavi gdje se mnogi ne poznaju dovoljno.
Kao predstavnik male i neutralne države, Grekov izbor ne bi izazvao diplomatske ili geopolitičke trzavice.
Poznat je po tome što uvijek traži konsenzus umjesto sukoba, iako ponekad izaziva kontroverze – npr. 2016. predvodio je hodočašće za kišu nakon susreta s farmerima pogođenim sušom. Iako je to lokalni list ismijao kao „povratak u praistorijska vremena“, nekoliko dana kasnije – zaista je počela da pada kiša.
Omelja je čovjek po mjeri pape Franja. Nenametljiv, vedrog duha, vodi skroman život uprkos visokom crkvenom položaju. Tokom karijere posvetio se pastoralnoj brizi, socijalnoj pravdi i promovisanju saosjećajne i inkluzivne vizije katoličanstva.
„Ne smijemo gledati stvarnost samo očima onih koji imaju najviše, već i očima siromašnih“, rekao je u intervjuu za Crux u aprilu 2022, izražavajući viziju svijeta sličnu Franjinoj.
Rođen je 1946. u selu Kretas na sjeveroistoku Španije. Zaređen je 1970. i služio je kao sveštenik u više španskih župa, te jednu godinu kao misionar u Zairu (današnja Demokratska Republika Kongo).
Njegovu posvećenost socijalnim pitanjima potvrđuje i dugogodišnja saradnja (1999–2015) sa španskom humanitarnom organizacijom Manos Unidas, koja se bori protiv gladi, bolesti i siromaštva.
Postao je biskup 1996, a papa Franjo ga je 2015. imenovao za nadbiskupa Barselone. Samo godinu kasnije, Franjo mu je dodijelio kardinalsku biretu – potez koji se tada tumačio kao podrška njegovom progresivnom pravcu, suprotnom od nekada dominantnih konzervativnih tokova u španskoj Crkvi.
Bivši je predsjednik Biskupske konferencije Španije. Tokom njegovog mandata, suočio se s posljedicama nezavisne istrage koja je 2023. procijenila da je preko 200.000 maloljetnika moglo biti seksualno zlostavljano od strane španskog klera tokom više decenija.
Omelja je više puta tražio oproštaj za loše upravljanje slučajevima zlostavljanja, ali je negirao tačnost broja, jer je interna crkvena istraga identifikovala samo 927 žrtava od 1940-ih do danas.
„Na kraju dana, brojevi nas ne vode nikuda. Važni su ljudi i mogućnost da im se popravi nanesena šteta,“ rekao je.
„Optuživanje nije rješenje. Problem ne pripada samo Crkvi, već cijelom društvu.“
Godine 2023, papa Franjo ga je pozvao da se pridruži njegovom devetočlanom savjetodavnom vijeću kardinala.
Ako konklava odluči da Crkvi treba odmak od Franjinog pristupa, Omeljina bliskost s pokojnim papom mogla bi mu umanjiti šanse.
Miljenik među kladioničarima, Parolin se često navodi kao kompromisni kandidat – između progresivaca i konzervativaca. Veći dio života proveo je kao crkveni diplomata, a od 2013. služi kao državni sekretar Vatikana, de facto drugi čovjek poslije pape.
Njegova funkcija se često opisuje kao „papski premijer“, i ima ključnu ulogu u crkvenom rukovodstvu.
Parolin je ranije bio zamjenik ministra vanjskih poslova pod papom Benediktom, koji ga je 2009. poslao za ambasadora u Venecueli, gdje se suprotstavio pokušajima tadašnjeg predsjednika Uga Čavesa da oslabi uticaj Crkve.
Bio je i glavni arhitekta približavanja Vatikana Kini i Vijetnamu. Konzervativci su ga kritikovali zbog sporazuma sa komunističkom Kinom o imenovanju biskupa, ali je Parolin sporazum branio rekavši da nije idealan, ali da je spriječio raskol i obezbijedio dijalog sa Pekingom.
Parolin nikada nije bio glasan u tzv. kulturnim ratovima (abortus, prava LGBT osoba), iako je legalizaciju istopolnog braka opisao kao „poraz za čovječanstvo“.
Zalagao se za očuvanje centralne vlasti Vatikana, i kritikovao pokušaje Njemačke biskupske konferencije da dozvoli simbolične blagoslove istopolnih parova.
Tih i učtiv, Parolin bi mogao vratiti papinstvo Italijanima nakon tri uzastopna neitalijanska pape – Jovana Pavla II iz Poljske, Benedikta iz Njemačke i Franja iz Argentine.
U vatikansku diplomatsku službu ušao je već tri godine nakon ređenja, pa nema puno pastoralnog iskustva, ali govori više jezika.
Tagle se često naziva „azijskim Franjom“ zbog slične posvećenosti socijalnoj pravdi. Ukoliko bi bio izabran, bio bi prvi papa iz Azije.
Na papiru, Tagle ima skoro sve što se traži:
Decenije pastoralnog iskustva (zaređen 1982)
Bio biskup Imusa, zatim nadbiskup Manile
Papa Benedikt ga je imenovao za kardinala 2012.
Godine 2019, papa Franjo ga je iz Manile prebacio u Vatikan i imenovao za prefekta Dikasterija za evangelizaciju, čime mu je dao međunarodno iskustvo.
Filipini se često nazivaju „katoličkim plućima Azije“, a Tagle dolazi iz mješovite porodice – majka mu je etnička Kineskinja s Filipina. Govori tečno italijanski i engleski.
Bio je predsjednik Caritasa Internationalis (2015–2022), globalne mreže katoličkih humanitarnih organizacija. Međutim, 2022. godine papa Franjo je otpustio čitavo rukovodstvo Caritasa nakon optužbi za uznemiravanje zaposlenih. Tagle je formalno bio predsjednik, ali nije bio uključen u svakodnevni rad.
Na vanrednom sastanku, Tagle je tada rekao:
„Ovo je trenutak da se suočimo sa svojim neuspjesima“.
Još nije jasno da li će ova epizoda umanjiti njegove šanse u konklavi.
Iako je malo vjerovatno da će Crkva prvi put izabrati papu iz SAD-a, Tobin bi mogao biti najizgledniji kandidat ako se odluče za taj put.
Bivši globalni lider Redemptorista, rođen u Detroitu, boravio je u mnogim zemljama i govori italijanski, španski, francuski i portugalski. Ima iskustvo iz Vatikana i s najviših funkcija u američkoj crkvi.
Bio je pomoćnik u jednom vatikanskom odjeljenju (2009–2012), a Benedikt ga je zatim imenovao za nadbiskupa Indijanapolisa. Papa Franjo ga je 2016. postavio za kardinala i ubrzo za nadbiskupa Njuarka.
Poznat je po svom otvorenom pristupu prema LGBT osobama, i po snažnoj transparentnosti tokom skandala sa Teodorom Mekerikom, koji je bio njegov prethodnik. Tobin je objelodanio ranije tajne nagodbe sa žrtvama.
Najstarije je od trinaestoro djece, i javno je govorio o svojoj borbi sa alkoholizmom.
Od skromnih početaka u afričkom gradiću, Terkson je izgradio značajnu karijeru u Crkvi, i smatra se mogućim prvim papom iz podsaharske Afrike.
Kombinuje pastoralno iskustvo u Gani, rad u nekoliko vatikanskih institucija, i odlične komunikacijske vještine.
Rođen je u gradiću Vasau Nsuta u tadašnjoj Britanskoj Zlatnoj obali. Otac mu je bio rudar i stolar, majka je prodavala povrće.
Studirao je u Gani i Njujorku, zaređen 1975, a zatim predavao Biblijske nauke u Gani. Papa Jovan Pavle II ga je 1992. postavio za nadbiskupa Kejp Kosta, a 2003. za prvog kardinala Gane.
Benedikt ga je 2009. doveo u Vatikan kao šefa Papinskog savjeta za pravdu i mir, i Terkson je postao jedan od najbližih savjetnika papa o pitanjima klime, ljudskih prava i globalne pravde. Bio je zapažen gost na forumu u Davosu.
Papa Franjo je 2016. reformisao njegovu službu, što je dovelo do sukoba sa drugim kardinalima. Terkson je podnio ostavku 2021, ali je ubrzo imenovan za predsjednika dvije vatikanske akademije (nauke i društvene nauke).
U intervjuu za BBC 2023. rekao je:
„Molim se protiv toga da budem izabran za papu“, iako ga neki kritičari optužuju da svojom medijskom vidljivošću zapravo lobira za funkciju.
Kad je Cpi 2015. postao nadbiskup Bolonje, italijanski mediji su ga prozvali „italijanskim Bergoljom“, zbog bliskosti s Franjinom teologijom i stilom.
Bio bi prvi italijanski papa od 1978. godine.
Cupi je poznat kao „ulični sveštenik“ – fokusiran na migrante i siromašne, nezainteresovan za pompu. U Bolonji koristi biciklo umjesto službenog automobila, i često se predstavlja jednostavno kao „otac Mateo“.
Bio je uključen u međuvjerske inicijative, npr. dopuštanje tortelina bez svinjetine tokom praznika zaštitnika grada, kao znak poštovanja prema muslimanskoj zajednici.
Za konzervativce bi njegovo imenovanje bilo povod za sumnju. Žrtve seksualnog zlostavljanja takođe bi mogle biti skeptične, jer je Italijanska crkva – kojom on predsjedava od 2022. – sporo reagovala na ove slučajeve.
Blizak je sa zajednicom Svetog Egidija, poznatom po mirovnim inicijativama. Cupi je bio među posrednicima u mirovnom sporazumu za Mozambik 1992.
Nedavno je služio i kao papin izaslanik u vezi s ratom u Ukrajini, s fokusom na povratak djece za koju Ukrajina tvrdi da su deportovana u Rusiju.
Cupi je rođeni Rimljanin, s izraženim lokalnim akcentom i dubokim katoličkim korijenima. Njegov otac Enriko bio je urednik nedjeljnog dodatka vatikanskog lista L’Osservatore Romano, a majčin ujak, Karlo Konfalonjeri, bio je kardinal.
