Država se ne odnosi odgovorno prema građanima i nesposobna je da ih zaštiti od negativnih uticaja kockanja, poručuje Igor Milošević iz ADP-Zid
Gubitak kontrole nad kockanjem vodi ka razaranju pojedinca, njegovih društvenih i porodičnih odnosa, pa je upitno koliko društveno odgovorne donacije organizatora igara na sreću državnim i lokalnim ustanovama ublažavaju štetu koja se sistemski širi.
To su “Vijestima”, pored ostalog, kazali sociološkinja Milena Jelić-Šuntić i direktor Akceleratora društvenih promjena – Zid (ADP-Zid) Igor Milošević .
Iako se organizatori igara na sreću predstavljaju kao podrška i partneri zajednice, sredstva koja doniraju državnim i lokalnim institucijama, ističu, šalju zbunjujuću i kontradiktornu poruku.
Donacije javnom sektoru, upozoravaju sagovornici “Vijesti”, moraju biti javne, ali ne treba zabraviti da je osnovni biznis ili model poslovanja kladionica i kockarnica “doprinošenje promociji i širenju bolesti zavisnosti, kao i uništavanju života pojedinaca i porodica”.
O ozbiljnosti problema govore i podaci Instituta za javno zdravlje iz 2020. godine – za novac se kockao svaki treći crnogorski učenik, odnosno svaki drugi dječak.
Prilikom kockanja za novac, najveći procenat njih, čak 75 odsto, igrao je u kladionicama, odnosno kladio se na sport ili životinje.
Isto istraživanje pokazalo je da je kod čak 35 odsto učenika utvrđen ekscesivni obrazac kockanja, a problematično kockanje identifikovano je tada kod osam odsto učenika.
Država nema podatke o broju zavisnika od kocke, ali ni mjesto gdje bi mlada osoba, ako je u problemu zavisnosti, mogla da bude adekvatno tretirana.
Oni koji rade sa zavisnicima, ukazuju na to da posljednjih nekoliko godina registruju veći broj onih koji traže pomoć i obraćaju se za tretmane. Većem broju zavisnika, objasnili su, pored ostalog, doprinijelo je to što je kocka, putem onlajn platformi, postala dostupnija.
Problem dodatno produbljuje i činjenica, kako su ranije kazali “Vijestima” iz Ministarstva kulture i medija, da zakonska ograničenja reklamiranja igara “na sreću postoje, da su definisana kroz više propisa, ali i da propisivanje striktnijih ograničenja prilikom oglašavanja igara na sreću nije predviđeno međunarodnim standardima”.
Jelić-Šuntić smatra da je društveno odgovorno poslovanje poželjan vid djelovanja privrednih subjekata.
Trud kompanija i privrednih djelatnika, objašnjava, da doprinesu zajednici, kroz sponzorstvo, donacije, ulaganja u kulturu, sport i obrazovanje, gradi povjerenje u očima javnosti.
“Međutim, kada se ta društvena odgovornost veže za kompanijsku djelatnost koja je direktno povezana sa razvojem bolesti zavisnosti, kao što je kockanje, nastaje svojevrsna društvena kontradikcija. S jedne strane, kladionice nastoje da kroz donacije pokažu ‘brigu’ za zajednicu, dok s druge, njihovo postojanje i širenje doprinose produbljivanju i ekspanziji jedne društveno patološke pojave”, kazala je Jelić-Šuntić.
Naglašava da kockanje “sa stanovništva sociologije devijantnog ponašanja, može imati razorne posljedice”. Dodaje da gubitak kontrole nad kockanjem vodi ka naglom zaduživanju.
“ … Ali i razaranju porodičnih odnosa, kao i kriminalnom ponašanju. U tom smislu, donacije priređivača igara na sreću više djeluju kao pokušaj ublažavanja negativne percepcije nego kao stvarna briga za zajednicu”, ocijenila je Jelić Šuntić.
Direktor ADP-Zid i građanski aktivista Igor Milošević, međutim, smatra da su donacije od organizatora igara na sreću jedno “vrlo osjetljivo pitanje”.
“Ako govorimo o aspektu društvene odgovornosti, donacija ili podrška može biti okrenuta konkretnoj aktivnosti ili servisu koju vodi neko od aktera u zajednici, a u skladu sa planom društvene odgovornosti kompanije ili firme koja ima razvijen program. Nosilac takve aktivnosti je uobičajeno neko na lokalnom nivou. Realizator tih aktivnosti može biti lokalna institucija, organizacija, klub, kulturni centar”, kazao je Milošević.
Istakao je da niko ne može zabraniti firmama i preduzećima da “podrže biblioteku sa knjigama”, dodajući da što je veći izazov za priređivače kakav kredibilet uživaju u zajednici.
“… Kako ih percipira zajednica i koliko takve firme ovakvim postupcima doprinose zajednici i/ili rade na svom imidžu. Vrlo često, priređivanje igara na sreću kao djelatnost, građani doživljavaju kao nemoralnu. I tu dolazimo do problema. Firma koja nema razvijen plan društvene odgovornosti vrlo često svojim postupcima zna da pošalje pogrešnu poruku svojim angažmanom. Da je javnost doživi kao narugivanje a ne kao stvarnu podršku”, kazao je.
Mlošević naglašava da se građani sa pravom pitaju zašto organizatori igara na sreću ne bivaju društveno odgovorni, pa ulože u obuke o prevenciji zavisnosti.
“… Zašto se reklamiraju na dresovima podmladaka sportskih klubova, kako doprinose građanima da ostanu u zoni zabave, zašto ih pojedini svojim marketinškim trikovima uvlače sve dublje u probleme… Zašto finansiraju kvazi-influensere da tinejdžere uvlače u svijet kocke? Zašto, recimo, ne primjenjuju sistem samoisključenja bez uslovljavanja i na duži vremenski period i/ili zašto ne pokažu zabrinutost za stanje u kome smo trenutno po pitanju obima i problema koji građani imaju sa kockanjem”.
Milošević smatra da je na institucijama da rade na uređenju ove oblasti i da zaštite građane, i dodao da, ipak, ima onih kojima je “kasa i kako je napuniti glavni motiv u radu”.
Ističe da se država ne odnosi odgovorno prema građanima, napominjući da je “ona prva nesposobna da ih zaštiti od negativnih uticaja kocke i povezanih problema”.
“Nesposobna, nebrižna ili nezainteresovana. Zašto bi onda takvi imali problem i da uzmu donaciju? Naravno, ovdje ne govorimo o ministarstvima ili lokalnoj upravi, jer ona svakako ne bi trebala da prima donacije od privrede”.
Milošević naglašava da donacije prema javnom sektoru moraju biti javne, jer ako nijesu, mogu biti osnov za sumnju u korupciju i pranje novca, ili pak iznudu.
“Društvena odgovornost se ne svodi samo na donacije, već na aktivan pristup firme u rješavanju izazova u zajednici. To nije brojanje sekundi koliko su njihove aktivnosti ispraćene u medijima. Da bi ostvarila svoju misiju, potreban im je plan, konsultacije sa zaposlenima, unapređenje tretmana svojih zaposlenih iznad zakonskih minimuma. Kad govorimo o priređivačima, to uključuje i njihovu brigu o mentalnom zdravlju. Pogotovu onih koji su dnevno po osam sati izloženi aparatima, terminalima i konstantnom razgovoru učesnika o kvotama i pobjedničkim sistemima”, precizirao je Milošević.
