Izgovarajući smjelo i nepokolebivo riječi ove bogonadahnute himne, pridružimo se svetim praocima, patrijarsima, prorocima, apostolima, mučenicima, prepodobnima, pravednicima, ispovjednicima i učiteljima vjere, kao i svim anđelskim horovima, koji danas na nebesima slave sveto i životodavno Vaskrsenje Gospodnje! Pohitajmo i mi sa ženama mironosicama ka praznom grobu Hristovom, da i mi čujemo riječi anđeoske, ispunjene neprolaznom radošću:
„Vrijeme plaču prestade; ne plačite nego Vaskrsenje apostolima javite!“
Vaistinu, nestadoše suze sa lica onih koji su bili pod vlašću smrti, ispunjena je nada svih vjerujućih i utješena su srca onih koji su tugovali. „Neka se veseli nebo i neka se raduje zemlja! Hristos vaskrse i život caruje!“ — pobjedonosno odzvanjaju nebom i zemljom u vijekove vijekova blagovještavajuće riječi Svetog Jovana Zlatoustog, velikog propovjednika Crkve Vaskrsloga Hrista.
Draga naša djeco duhovna, sve sveštene knjige Starog i Novog zavjeta upućuju na istinu, istinu o Vaskrsenju. Bogonadahnuti psalmopojac David prorokuje o stradanju i Vaskrsenju Hristovom ovim riječima:
„Kolike si mi pokazao nevolje mnoge i zle i povrativši se oživio si me i iz bezdana zemlje opet si me izveo“ (Ps. 70, 20).
Veliki starozavjetni prorok Isaija, koga bogonosni Oci Crkve s pravom zovu starozavjetnim jevanđelistom, unaprijed jasno vidi stradanje i Vaskrsenje Hristovo i zapisuje:
„A on bolesti naše nosi i nemoći naše uze na sebe, a mi mišljasmo da je ranjen, da ga Bog bije i muči. Ali on bi ranjen za naše prestupe, izbit za naša bezakonja; kazna bješe na njemu našega mira radi i ranom njegovom mi se iscijelismo. I bi metnut među zločince, a sam nosi grijehe mnogih i za zločince se moli“ (Is. 53, 4–5 i 12).
Zajedno sa velikim Isaijom, na tajanstven i zadivljujući način, i mi postajemo svjedoci svega ovoga što se nas radi zbilo. I ne samo da smo svjedoci nego bivamo i učesnici ove čudesne tajne slaveći danas Praznik nad praznicima. Zato se u ovaj veliki i svjetli dan radujemo Istini, radujemo se jer je smrt pobijeđena u susretu sa Živim, Ovaploćenim Bogom. Uostalom, nije čudo što narod na našem jugu Vaskrs često naziva Veliki dan, a u Grčkoj Lambri, što govori o veličini događaja.
U prirodi stvorenog bića sadržana je njegova povezanost sa svijetom, sa prirodom, odnosno sa zemljom na kojoj živi, koja je njegova kolijevka, dom i mjesto pogreba. Kosovo i Metohija su i naša kolijevka i naš dom. Na Kosovu i Metohiji, u Staroj Srbiji, nalaze se naši živi i naši pokojnici. Mrtvih nema. Mi smo Crkva živih. Mi smo hrišćanski narod, narod Golgote i Vaskrsenja. Mi smo narod hrišćanskog identiteta izraženog kroz zadužbine, koje čine najgušći molitveni vijenac hramova na svijetu, vijenac koji smo ispleli na Kosovu i Metohiji. I to je istina što na gori stoji! Tu se prepliću naša prošlost, sadašnjost i budućnost. Jer, ova sveta i krsnovaskrsna zemlja za nas nije obična teritorija nego upravo ona sveta zemlja iz koje će se probuditi i vaskrsnuti naše „polje suhih kostiju“. Treba da se uvijek molimo i da budemo uz našu stradalnu braću i sestre na Kosovu i Metohiji, koji su živi izraz nade, ljubavi, trajanja i pretrjavanja u Raspetom i Vaskrslom Hristu Gospodu, uz njih koji su meta nasilja samo zato što su pravoslavni hrišćani, pravoslavni Srbi, što su svoji na svome. Oni žive u tzv. miru, u „miru“ u kojem nema slobode, u „miru“ u kojem ima samo straha i nepravde. Opet smo, kao i mnogo puta ranije, suočeni sa nedaćama i pritiscima, ali su nam svagda na umu riječi svetoga proroka Nauma:
„Ako i jesu u sili i mnogo ih ima, opet će se iseći i proći“ (Naum 1, 12).
Gospod naš Isus Hristos, koji je prineo sebe na žrtvu, jednom za svagda, za život svijeta, kako bi poneo grijehe mnogih, naš Emanuil, što znači Sa nama je Bog, nije nas nikada do sada zaboravio niti ostavio. NJemu se u ove svete dane obraćamo klekopoklonom molitvom da zaštiti, spase, pomiluje i sačuva rod naš pravoslavni od svih pošasti, nepravdi i nasilja. U tom molitvenom susretu sa NJim, Živim Bogom, Vaskrslim, vjerujemo i znamo da svaka tragičnost postaje prostor nade i smisla, dok bez NJega svuda caruju, bez obzira u kakve haljine bili odjeveni, beznađe i besmisao. Ovo predstavlja jedan od najvećih izazova našeg vremena, nasuprot kojem mi hrišćani, kao oni koji su satjelesnici Ovaploćenog Smisla i Riječi, moramo stajati čvrsto i nepokolebivo, svjedočeći da postoje pravi Put, Istina i Život — nasuprot lažnih.
Stoga vas pozivamo, draga djeco duhovna, da neumorno njegujemo, što znači da molitveno i trudoljubivo izražavamo, legitimnu i prirodnu potrebu za narodnim jedinstvom. To naše narodno jedinstvo ostvarujemo pod omoforom Svetog Save, u Crkvi Hrista, Boga Živoga, čije Raspeće i Vaskrsenje srpski pravoslavni narod proživljava i ikonizuje u svom hodu kroz istoriju. Sveta Crkva Hristova temeljni je dom svakog našeg ovozemaljskog prebivališta i ne poznaje granice. Ko može da odredi granice Vaskrsenja i života na kojima se temelji naša Crkva? Riječ je Hristova:
„Ja sam vaskrsenje i život. Ko vjeruje u mene, ako i umre, živjeće. I svako ko živi i vjeruje u mene, neće umreti vavijek“ (Jov. 11, 25 – 26). Stoga, starajmo se da blagodatno i bogoslužbeno uranjamo u Tajnu Krsta i Vaskrsenja Hristovog, da ljubimo jedni druge kao što Hristos ljubi nas. „A kada se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno obuče u besmrtnost, onda će se ispuniti ona riječ što je napisana: Pobjeda proždre smrt (IKor. 15, 54), i utrće Gospod suze sa svakoga lica, i sramotu naroda svojega ukinuće sa sve zemlje“ (Is. 25, 8).
