Ovo sada je svijet Donalda Trampa. Nigdje to nije bilo očiglednije nego na posljednjem godišnjem skupu Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) u Davosu. Od 1970-ih, WEF je bio sastavni dio liberalnog međunarodnog poretka koji je nastao iz pepela Drugog svjetskog rata. To je mjesto gdje se svjetske političke i ekonomske elite okupljaju kako bi razgovarale o globalnim rizicima i istražile rješenja za kolektivne izazove kao što su klimatske promjene, rastuća nejednakost i porast vještačke inteligencije. U tom smislu, 55. samit u Davosu bio je nastavak dugogodišnje tradicije.
Pa ipak, ništa u vezi sa ovogodišnjim okupljanjem nije bilo normalno, zato što se tačno poklopilo sa drugom Trampovom inauguracijom na mjesto predsjednika Sjedinjenih Država. Trampov povratak u Bijelu kuću označava početak anti-Davos doba. Nestao je svaki osjećaj globalnog poretka u kome zemlje traže zajednička rješenja za zajedničke probleme. Ulazimo u „polisvijet” kojim upravljaju policentrizam, polikriza i polisemija (kada riječ, ili simbol, ima više značenja).
Policentričnom svijetu nedostaje ne samo poredak već i želja da se on stvori. Novi američki državni sekretar, Marko Rubio, na svom je saslušanju jasno iznio stav administracije koji ovo potvrđuje: „Poslijeratni globalni poredak nije samo zastario; to je sada oružje koje se koristi protiv nas”. Ni kineski lideri se, bez obzira na ono što govore na globalnim skupovima, ne bave stvaranjem reda. Kada kineski predsjednik Si Đinping govori o „velikim promjenama neviđenim u jednom vijeku“, on ne misli na pojavu svijeta koji predvode Kinezi. Umjesto toga, on upućuje kinesko društvo da se pripremi za dug period haosa i poremećaja.
Osim toga, Trampova želja da promijeni globalni poredak iznenađujuće je popularna širom svijeta. Evropski savjet za spoljne odnose upravo je sproveo anketu koja pokazuje da većina ljudi širom svijeta dočekuje Trampa raširenih ruku. Vjeruju da će on biti dobar za Ameriku, dobar za njihove zemlje i da će doprinijeti miru u svijetu. Njima se sviđa ideja da Sjedinjene Države postanu „normalna sila“.
Više ne možemo očekivati da će srednje sile poput Indije, Brazila, Turske, Indonezije ili Južne Afrike učvrstiti jedinstveni poredak u čijem centru su SAD. U policentričnom svijetu, svaka od njih misli o sebi kao o ozbiljnoj sili – kao o centru, a ne o dijelu periferije. Zbog Trampa su nervozne samo one zemlje koje su najbliži saveznici Amerike u Evropi i Aziji, i to zato što su svoju bezbjednost i prosperitet dugo zasnivale na ideji američke izuzetnosti.
Druga karakteristika trenutka jeste polikriza. Klimatske promjene, nove tehnologije, demografski trendovi i promjenljiva priroda kapitalizma stvaraće stalne poremećaje. Ali za razliku od pojedinačnih akutnih kriza (poput finansijskog kolapsa), polikriza neće podstaći jedinstvo ili želju za zajedničkim pravilima. Umjesto toga, za pažnju će se takmičiti mnoštvo istovremenih izazova – klima će morati da se takmiči sa migracijama, Gaza sa Ukrajinom i tako dalje.
Rezultat je fragmentisani svijet različitih plemena sa različitim prioritetima. Kako se krize pogoršavaju, svaka će neizbježno biti naoružana na način koji vodi daljoj fragmentaciji. Pošto je prva stvar koja se dešava u krizi suspenzija pravila, poredak zasnovan na pravilima će ustupiti mjesto stalnom stanju izuzetka.
Treća karakteristika je polisemija. Nove krize nas vode na nepoznatu teritoriju i to ne samo zato što su u interakciji jedna sa drugom na složene i nepredvidive načine. Svako će vjerovati u šta želi da vjeruje. Kako da se dogovorimo oko pravila i normi kada se više ne slažemo oko osnovnih činjenica?
Definišući globalni izazov više nije borba protiv nereda, jer stanje nereda podrazumijeva neki zajednički dogovor o tome kako bi poredak trebalo da izgleda. Umjesto toga, imamo „nered“: samu ideju reda su preuzeli događaji.
Na privatnom sastanku u Davosu čuo sam kako jedan politički lider savjetuje druge da se „opuste“ i ne osjećaju obavezu da odgovaraju na sve Trampove priče o carinama i teritorijalnom proširenju. Umjesto da organizuje globalni otpor Trampu, većina traži načine da unaprijedi globalističke ciljeve WEF-a u kontekstu novog policentričnog svijeta. Ali sada kada Tramp počinje ozbiljno da sprovodi svoju politiku, vidjećemo da li će potrajati entuzijazam globalnog juga povodom njegovog novog mandata.
Tramp neće značiti kraj Davosa. Poslovni i politički lideri će nastaviti da se okupljaju tamo dugo nakon što on ode. Ali, malo je vjerovatno da će se liberalni međunarodni poredak, čiji je stub bio WEF, ikada vratiti u svoj poslijeratni oblik. Dnevni red tamo – i u Ujedinjenim nacijama, Međunarodnom monetarnom fondu, Svjetskoj banci i drugim institucijama – moraće biti revidiran u skladu s tim.
