Osvrnem li se , vidim, koliko sam slavnih ličnosti sretao; pisaca, slikara, vajara… Čitava niska bisera!
Među njima i Miloša Vuškovića (1900 – 1975), ikonu Cetinja; po tvrdnji kritike, grandioznu likovnu pojavu.
Kad zamirišu lipe cetinjske; čuvene… A Miloš uz Njegoševu, niz Njegoševu, gore-dolje… Najčešće s Ristom Dragićevićem . Katkad i sa svojom otmjenom suprugom, Eldom , Dubrovkinjom. Elegantan, u šeširu. Raznosi bečki šarm.
Bio mi je drag i čest sagovornik. Stanovao je na drugom spratu zgrade u Njegoševoj ulici (u prizemlju se nalazila prodavnica NA-MA), preko puta gvožđare Šestana; a odatle, nedaleko, uz Njegoševu, kafana “Kod Ikane”, majke šarmantnog Miša Tomaševića , babe Dragana Tomaševića, vrsnog filmskog i televizijskog snimatelja i producenta. Malo dalje, uz glavnu, kultnu Ulicu Njegoševu, Đukanovića palača, s četiri skulpture koje simbolizuju godišnja doba. U njoj se od 1944. do 1956. nalazila redakcija “Pobjede”, pa je stari Cetinjani i danas zovu “Pobjeda”. Na ćošku, kuća uglednog cetinjskog trgovca Đura Spasića, i sinova mu , Arsena, Periše i Paja. Naspram doma Spasića , Kuća Vukotića , sagrađena 1910. prva zgrada u armiranom betonu na ovim prostorima. Preko puta, može biti, najljepše zdanje na Cetinju, zgrada nekadašnje Ambasade Francuske. A onda, Klub kulturnih i javnih radnika (danas Ministarstvo kulture Crne Gore), omiljeno sretište Miloša Vuškovića, gdje bi često dolazio da odigra koju partiju bilijara.
I tako, uz Njegoševu, prema Gimnaziji, Bajicama i Njegušima; pa niz Kotorske strane, do Kotora, a odatle u svijet.
Naspram Vuškovićevog doma, preko Balšića pazara, začas do kafane “Kovač”, u Bajovoj…
Druželjubiv, Miloš nije izbjegavao kafane i rado divanio sa svojim Cetinjanima, gospodom, Ristom Dragićevićem, Pavlom Đonovićem, Ljubom Kapisodom…
Reče mi: Cetinje je odabrao da bi bio daleko od centra.
Davnih sedamdesetih, sredinom maja, dugo smo razgovarali, pa mu rekoh da mi na papiriću, koji sam držao u ruci, nešto šarne. Uze olovku: “Svako slovo je iskreno napisano dragom Slobodanu. Srdačno Miloš. 18. – V – 70. Cetinje”.
Na zidu ateljea dubrovačka luka; ljuljaškaju se vitke katarke, nalik na motke… Tako ih je Miloš vidio; i naslikao…
– Te katarke… To je takođe jedna vrsta zabilješke – veli slikar.
Rođen je na Cetinju 1900. godine. U rodnom gradu završio nižu gimnaziju. Neposredno po završetku Prvog svjetskog rata, upisao se na Umjetničku školu u Beogradu, a zatim 1921. godine, studije likovnih umjetnosti nastavio na Akademiji u Beču. Prvu samostalnu izložbu priredio je prije odlaska na bečke studije, na Cetinju i Podgorici 1921. godine. Ređaju se Vuškovićeve samostalne izložbe po evropskim prijestonicama.
– Odlazeći u Evropu, prije svega u Beč, Miloš je uvažio sva pozitivna iskustva temeljne škole i novih likovnih ideja transformišući ih u siguran i samosvjestan stav i likovni rukopis – konstatovao je istoričar umjetnosti, Cetinjanin, Milan Coko Marović.
Bio je Miloš odista neobična ljudska i likovna pojava.
– Miloš Vušković uvažava vrijeme, trenutak i atmosferu i to likovno veoma jednostavno i čedno kazuje – naglašava Coko Marović. – Sjećanje na minula teška vremena je logično zabilježio na slikama “Tužbalica Ćetna” (1952) i “Jesen” (1953). Svu ljepotu prostora i življenja u njemu pokazao je slikajući često cvijeće i pejzaže među kojima dominira slika “Park” nastala 1956. godine…
Iz Beča se vratio 1924. i sedam godina radio kao profesor crtanja u Realnoj gimnaziji u Pančevu, a zatim i u Prvoj muškoj gimnaziji u Beogradu. Do Drugog svjetskog rata, uz slikarstvo, radio kao ilustrator i karikaturista u beogradskim listovima, “Glasu” i “Politici”. Kao član grupe likovnih umjetnika “Oblik” redovno je izlagao. S Pjerom Križanićem osniva 1935. humorističko-satirični list “Ošišani jež”.
Pričao mi o svom drugovanju s Pjerom.
– Često sam bio gost na ručku kod Pjera. Tako, jednom prilikom, kada sam bio sve pripremio da izradim portret njegove tadašnje supruge Lize, i sam Pjer uze paletu i napravi jedan vrlo interesantan portret Lize, koji je sada u mojem vlasništvu. Završavajući portret obrati se Lizi: “Vidiš, i ja sam slikar!” zaboravljajući pri tome da je to i do tada bio, ali ga je karikatura mnogo više okupirala – reći će mi Vušković.
Predratnih, beogradskih dana (i noći) Vušković je drugovao i s Tinom Ujevićem.
– Niti je Tin imao para, niti ja. Lunjali smo Skadarlijom. Te godine namučio sam se u Beogradu, ali sve sam lako podnio jer me nosila velika ljubav prema umjetnosti – pričao mi je Miloš.
Skupljali su se i u hotelu “Moskva”, gdje im je, zakupac lokala, Ličanin, dao ložu i tu su diskutovali o umjetnosti…
Među starijim generacijama slikara između dva rata bilo je uobičajeno da se rade uzajamni portreti. Tako je Zora Petrović pravila Vuškovićev portret za uzvrat njenom portretu koji je Vušković uradio.
– Tako su nastajali portreti od mnogih kolega koji kao zbirke mogu da budu vrlo interesantni, jer ako jedan portret radi više umjetnika, onda on odražava razna shvatanja, poglede i temperamente na jednom istom motivu – kazivao mi je Miloš Vušković.
Otac mu, Radoje , učesnik u ratovima 1875. – 1878. godine, želio je da Miloš bude oficir i namjeravao je da ga pošalje u Petrograd da tamo pohađa kadetsku školu; majka je htjela da bude pop. Ali, Miloš je oduvijek želio da crta.
I: kako je isticao Nikola Mijo Vujošević, slikar i publicista, Vušković je na svom stvaralačkom putu ispoljavao i harmonično spajao u svoje umjetničko djelo, ne samo bogatstvo talenta i veličinu slikarskih kapaciteta, već i izuzetne optimističke, ljudske vrline. Otuda se na njegovim slikama reflektovala radost života, koja je bila kredo njegovog trajanja…
S Lubardom, Milunovićem, Prijićem i drugima, osnovao je 1946. na Cetinju Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore. Odlukom Ministarstva prosvjete Narodne Republike Crne Gore, 1948. godine, Vušković je postavljen za direktora Škole za primijenjenu umjetnost u Herceg Novom. Na Cetinju je od 1952. bio dugo direktor Umjetničke galerije, sadašnjeg Umjetničkog muzeja Crne Gore. Velika je Miloševa zasluga u formiranju Galerije u kojoj se, zahvaljujući njemu, nalaze brojna antologijska djela.
Bio je član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i dugogodišnji predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore..
Izbijala je iz njega neka naročita blagost, toplina; osjećao se srećnim ako je učinio dobro drugima.
Smatrao je da je likovna umjetnost u Crnoj Gori izvojevala u potpunosti svoju popularnost.
– Zasluge za to pripadaju umnogome Udruženju likovnih umjetnika Crne Gore, koje je likovnu umjetnost putem organizovanja brojnih izložbi diljem crnogorskih gradova približilo narodu i formiralo publiku, koje prije Drugog svjetskog rata takoreći nije ni bilo – govorio mi je Vušković.
Pripadao je ljudima koji su vidjeli svijeta; Lubarda, Milunović, Risto Stijović , Parižani; …Pariz i samo Pariz… Hrlili su mu mnogi talentovani slikari, a Miloš je otišao u Beč. Profesor koji ga je učio slikarstvu, puno ga je volio.
Poslije Beča vratio se na Cetinje i pomno slikao u akvarelu, jer, kako mi je rekao, drugih boja nije imao.
Volio je svoje Cetinje; često slikao cetinjske crvene krovove, parkove, cvijeće, ljude…
Kao i mnogi umjetnici, nikad nije bio zadovoljan onim što stvori. Uvijek je želio nešto novo.
Posjetio sam ga i 1974. godine. Bio je to naš posljednji susret i razgovor.
U ateljeu dominira slika koju je nazvao “Piljarica”. Šćućurila se na Balšica pazaru crnogorska žena, zabrađena crnom maramom. Pred njom nekoliko jaja, malo salate, luka…
– To je izvanredna slika! Ta “Piljarica”. To je priča. Eto, od takvih slika biće sastavljena moja izložba iduće jeseni na Cetinju – reče mi Vušković.
Uvijek se radovao kad je pored štafelaja; zaboravljao na sve što nije u vezi s likovnim.
– Boja je za mene radost. U stanju sam da po pola sata gledam neki mali detalj na slici koji me zainteresuje. Često mi se desi da stvorenu sliku u datom momentu zamrzim, ali poslije dužeg perioda, ako je ponovo pogledam, uočim na njoj ono što ranije nijesam mogao zapaziti a što je u stvari bilo dobro – kazivao mi je Miloš.
Kad god sam na Cetinju, svratio bih do njega. A i on bi mi se javio kad dođe u Titograd. Najčešće se sretali u Umjetničkom paviljonu, gdje je Aco Prijić imao kancelariju, dok je bio predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.
Razgovarao sam s Vuškovićem i povodom njegove retrospektivne izložbe u Modernoj galeriji u Titogradu 1967. godine. Bio je to značajan kulturni događaj u glavnom crnogorskom gradu. Rekao mi je da je uspjeh ove izložbe i njegov, ali i Moderne galerije koja je organizovala.
– Radujem se što mi se pružila prilika da vidim svoje radove na jednom mjestu, rađene u vremenskom rasponu od četrdeset godina. Ova vrsta izložbi, kako ih nazivaju retrospektivnih, uzbuđuje, jer evocira uspomene – veli mi Vušković.
Pitao sam ga za najdražu sliku. Sliku koju voli?
Oči su mu zasjale.
– Zamislite takvu radost; dobiti na izložbi nagradu koja vam otvara vrata ka afirmaciji! Godine 1933. dobio sam Nagradu “Politike” za sliku “Portret djevojke” na Jesenjoj izložbi u Umjetničkom paviljonu “Cvijeta Zuzorić” u Beogradu. To je slika koja je bila zapažena i koja mi je otvorila put ka afirmaciji. Rađena je u ulju na platnu. Najdraži mi je upravo taj “Portret djevojke”. Kad sam ga radio, nijesam ni pomišljao na to da će me pratiti cijelog života. Gledam ga, tako reći, svakoga dana, pošto se nalazi ovdje, u Modernoj galeri na Cetinju – kaže Vušković. Bio je prvi dobitnik ove tek osnovane vrijedne nagrade.
Kao čovjek novina, Vušković se intenzivno bavio karikaturom, tako da se malo odvojio od slikarstva, ali ne toliko da bi ga zapostavio. Imao je u Crnoj Gori dvije izložbe karikatura, 1966. i 1969. godine.
Umro je na Cetinju, 1975. godine. Saučešće je primala njegova supruga Elda.
