Poznata srpska i jugoslovenska glumica Vesna Čipčić za “Vijesti” govori o višedecenijskoj karijeri, zašto je penzionerka, a i dalje pripravnica, zašto je važnije s kim nego šta igrati, radu sa Brankom Plešom, o porodici, brojnim talentima…
“Vesna se prije svega trudi da bude dobra mama svojoj djeci. Vesna je glumica koja se beskrajno raduje dobrim predstavama i dobrim glumcima. Moja energija je još uvijek, bez obzira na moje godine, poprilično neiscrpna i ono što je moje obilježje je ljubav i radost za život koji živim”, tako sebe opisuje poznata glumica Vesna Čipčić koja je davno naučila da “gluma nije naslovna strana u novinama”.
Ali jeste ljubav, strast, život. Jeste umijeće, energija, postojanost, trajanje. Jeste Vesna. A ona je uspjela da u život, pored glume, uplete razne umjetnosti, muziku, slikarstvo, književnost, i da u svakoj bude svoja na svome.
“Kad pronađem nešto novo u sebi, prosto se trudim da tu ljubav razvijam dalje. Imala sam talenta za muziku, imala sam svoju grupu – prvo ‘Formula 1’ u Kikindi, a poslije toga u Novom Sadu ‘Sunce’. Na ‘Beogradskom proleću’ smo sa Ratkom Kraljevićem za pjesmu ‘Obraz uz obraz’ dobili prvu nagradu, pa smo pjevali na Opatijskom festivalu, i ne znam gdje sve ne, da bi me onda profesor Milenko Maričić zaustavio i rekao mi da moram da odlučim da li sam pjevačica ili glumica. I onda sam batalila muziku. Od tada pjevam samo kada je to potrebno u nekoj predstavi, kao sad u ‘Čarli Čaplin – svetla velegrada’, u režiji Nikite Milivojevića ”, kaže glumica za “Vijesti”.
Na vrijeme je, kaže, shvatila da ne želi da bude “televizijska glumica”, nego glumica, da ne može bez dasaka koje život znače, ali i da je dobra uloga poslastica za glumce, bilo ona na filmu ili u pozorištu.
“Po završetku Akademije, bez obzira što sam bila stipendista na trećoj godini, nekako sam uletjela u neka silna snimanja. Ponuđene su mi raznorazne uloge u serijama, filmovima i to je prosto stihijski krenulo, da bih jednog trenutka shvatila da ako nastavim tako da neću zaigrati u pozorištu, a prevashodno sam Akademiju upisala zbog pozorišta. I onda sam svjesno stala, što mi je i danas malo čudno otkud mi tad ta zrelost, jer ipak sam bila jako mlada i tek na samom početku. Vraćala sam sve uloge koje su se odnosile na serije, drame, filmove, da bih se posvetila pozorištu. I Bogu hvala da sam to uradila jer bih ostala vjerovatno televizijska glumica, što se smatra manje vrijednim nego što su pozorišni glumci, iako ne mislim da je to ispravno. Zahvaljujući takvoj odluci posvetila sam se ozbiljnom pozorištu, dobila i lijepe nagrade za svoj rad i odigrala divne uloge. A opet, kada sam u situaciji da nemam neke ozbiljne probe u pozorištu, a imam vremena, i ako mi se ponudi nešto lijepo da snimim, zašto da ne. Uostalom, dobra uloga je dobra uloga, i kad vam se ponudi takva uloga, bila ona na filmu ili u pozorištu, to je poslastica za glumce. I dan-danas kad mi se desi da dobijem lijepu ulogu, kao što je recimo u filmu ‘Ajvar’, moje srce zaigra i dam sve od sebe”.
Na samom početku su uloge nju našle, a onda je ona počela njih da traži. S godinama i iskustvom stiče se privilegija biranja uloga. Sada joj je jedan od glavnih kriterijuma – s kim igra.
“Mi smo često u situaciji da smo birani, ali izboriti se za takav prostor da možeš da ti sam izabereš i da kažeš ovo ću raditi, a ovo nije za mene, je normalno. Uvijek mi je bilo važno sa kim igram, ko su mi partneri, a danas mi je to još važnije. Dešavalo mi se da sam čak i vraćala velike glavne uloge zbog toga što nisam mogla da igram sa glumcima čija estetika nije pomirljiva sa mojom estetikom. I nikad mi nije bilo žao što sam to uradila. Ne znam otkud mi ta intuicija. Vjerovatno neko iskustvo koje sam stekla, jer ono što sam doživjela u velikom Beogradu, to sam sve doživjela prethodno u maloj Kikindi. To mi je sigurno pomoglo da se snađem u velikom gradu, u drugoj sredini”.
Širok je dijapazon likova koje je igrala i uvijek joj je bilo čudno što je dugo vremena važilo mišljenje da je komičarka.
“Niko ne može da vjeruje kada kažem da sem ‘Ženskih razgovora’, koje igramo 40 godina, novu komediju nisam zaigrala 20 godina. Uvijek sam se trudila da pronađem te neke nove ‘fioke’ koje su mi uvijek bile jako provokativne i tako sam nekako i birala uloge, kada sam bila u situaciji da mogu da biram. Išla sam u nepoznato da bih osvojila neki novi prostor”.
A prostor koji su joj pružili “Ženski razgovori” ona, Svetlana Bojković i Milan Caci Mihailović , toliko su dobro savladali da već četiri decenije suvereno vladaju njime.
“Ono što je tako važno je da je Duško Radović to napisao tako sočno, pametno, tako duhovito, da ja nisam slično ništa od tada, od prije 40 godina, do danas pročitala. Tako je božanstven. A onda smo se i mi kao ekipa našli, tako da ne znam da li nam je ljepše kad putujemo zajedno, kad se družimo, dok ne izađemo na scenu, ili kad izađemo i sretnemo se sa publikom. Ipak, nisam mogla ni da pretpostavim da će to tako dugo da traje”.
Smatra da je rad sa Brankom Plešom ostavio najveći trag i da je sve što je od njega naučila “neprikosnoveno vrijedno”.
“On me je doveo u situaciju da gotovo na nov način gledam štivo koje je preda mnom. Mislim da je Branko imao veliki uticaj na razvoj mene kao glumice i predstave koje sam s njim radila vjerovatno su učinile da se u zrelijim godinama nastavim baviti glumom na pravi i ozbiljan način”.
Priznaje da je dugo bježala od monodrama, vjerovatno zbog toga što nije naišla na tekst koji ju je dovoljno isprovocirao da bi se uhvatila u koštac s njim. Sve do monodrame “Oskar i Mama Roz”, nastale po bestseleru Erika Emanuela Šmita , a u režiji Nebojše Bradića . Tada je promijenila mišljenje o monodrami, naučila nešto novo, ali i upoznala drugačiju Vesnu.
Glumica je u braku sa kolegom Aleksandrom Alačem dobila kćerku Anju i sina Ivana Vanju . Djeca su krenula stopama roditelja, oboje su završili Fakultet dramskih umetnosti – Anja je glumica, a Ivan reditelj. Vesna je s kćerkom dijella pozornicu još 2011. godine, a na zajednički projekat sa sinom još čeka.
“Nikada neću zaboraviti taj prvi izlazak na scenu. To je bila predstava ‘Sve o mojoj majci’ po Almodovaru , a u režiji Đurđe Tešić . Igrala sam majku. Trenutak kad sam Anju vidjela preko puta, bukvalno sam se sva tresla od uzbuđenja. A onda nije mi bilo uopšte lako sa njom da igram – dok smo uspostavile taj novi odnos, ne mama-kćerka, nego mlada i starija koleginica. Ona je dosta čvrsta i jaka, tako da smo se i ne slagale i slagale, ali je na kraju sve dobro ispalo. Jako sam ponosna i na sina, Ivana Vanju, mladog reditelja koji je lijepo počeo. Njegova diplomska predstava se već četvrtu godinu igra u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, uradio je dobru predstavu u Somboru, ‘Ljudi od voska’, po tekstu Mate Matišića. Svi smo nekako u svijetu glume. I moj bivši muž je glumac. Bilo bi lijepo da Anja, Vanja i ja imamo neki zajednički projekat. To bih sa radošću prihvatila”.
A sa radošću i odgovara na šta je najviše ponosna.
“Na svoju djecu. Jako sam ponosna. Mislim da je to najvrednije što sam uradila u životu, to što sam majka dva tako ozbiljna čovjeka kao što su Anja i Vanja. To nema premca, niti se može sa bilo čim porediti. Sve naše karijere, sve ovo što radimo profesionalno, sve je to divno, ali sve to dođe i prođe. A ovo traje i ovo je najljepše”.
Voli da igra sa mladim ansamblom jer, kako kaže, uvijek je spremna da od mladih uči, a oni od nje, tako da je to međusobna saradnja u kojoj obje strane daju, ali i dobijaju. Valjda je i ta energija koju ima nosi i ne dozvoljava joj da stane. Čak ni kada je zvanično postala penzionerka.
“Moja generacija iz Gimnazije, iz Kikinde, me zove i kaže mi da nisam penzionerka, nego pripravnica. Dok god budem mogla da funkcionišem dobro na sceni, neću ići u stvarnu penziju”.
Kada se umori i odluči da napuni baterije, ode na Divčibare jer, kako sa osmijehom kaže, jedino kada “pobjegne” iz Beograda može da zaustavi svoje motore i da “iz šeste brzine prebaci u ler”.
Popularnost joj nikada nije smetala, jer to je nešto što je svojstveno pozivu kojim se bavi. Uostalom, kako reče, pa zar nije divno kada prilikom susreta s publikom doživi nešto lijepo, kada na darovni osmijeh uzvrati osmijehom. Isto tako, smatra, potpuno je prirodno da glumci dignu glas, a ona je “svim srcem i dušom” uz studente u Srbiji
“Ako ne dignemo glas, a nas publika i poštuje i cijeni, sluša nas, mislim da to nije dobro”.
Slikari su, kako kaže, ozbiljni umjetnici, a klovnovi koje godinama crta su njeni intimni drugari, odraz njenog unutrašnjeg svijeta.
“Sebe ne smatram nikakvom slikarkom. Prije nego što sam rodila Anju, željela sam da iznad njenog kreveca bude nešto veselo. Pošto nisam našla ništa veselo, sjela sam, zavrnula rukave i nacrtala prvog klovna. Uramila sam ga i stavila iznad njenog krevetića. Međutim, to je meni tako oslačalo, našla sam neki smiraj u tome, da sam nastavila da ih crtam kad god bih imala slobodnog vremena. Pogotovo na Divčibarama bih crtala te svoje klovnove, svoje vesele drugare i uživala u tome”.
Imala je nekoliko izložbi i publici u Holandiji, Mađarskoj i Srbiji, pokazala njene nasmijane drugare koji nikada ne plaču.
Vesnin otac, Dimitrije Čipčić, bio je učitelj, izuzetan pedagog, inovator u nastavi koji je đacima štampao časopise “Reč tvoga učitelja” i “Naša reč”, preteču današnjeg elektronskog dnevnika, u učionici napravio “čarobnu policu” pomoću koje su učenici naučili brže i lakše da čitaju, osnovao šest pozorišta lutaka…Od 2019. godine dodjeljuje se nagrada “Dimitrije Mita Čipčić – inovacija u razrednoj nastavi”, a Vesna piše knjigu o ocu jer, kako reče, duguje mu trajno sjećanje.
“Imala sam potrebu da o takvom ocu napišem knjigu, jer mislim da je to nešto što ne bi smjelo da se zaboravi. Bio je jako zanimljiv, fanatično zaljubljen u svoju profesiju, motivisao je djecu na najnevjerovatnije načine. Prije 50 godina je znao da prebaci đaka iz prvog u treći razred, što je tada bila velika stvar. Napisao je bukvar, bio jako interesantan, neobičan, kreativan i mislim da bi bila šteta da se zaboravi. Dobio je ulicu u Vrdniku, gdje su jedno vrijeme on i mama živjeli, ustanovljena je nagrada sa njegovim imenom i mislim da je zaslužio knjigu, da ostane neki trag o njemu”.
U decembru je bila član žirija koji je odlučivao o nagradama na 20. Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću. Kao i u glumi, bitno joj je s kim je u žiriju, da su to ljudi koji imaju “istu estetiku i vole istu vrstu pozorišta”. U Nikšiću su joj članovi žirija odgovarali (Zijah Sokolović i Miloš Latinović) tako da su odluke bile jednoglasne, a odgovarao joj je i grad podno Trebjese.
“Jako se dobro osjećam u Nikšiću. Dopada mi se Nikšić kao grad, mali, lijep grad. Ima taj neki smiraj koji je potreban u životu, a opet to što radi Nikšićko pozorište, kako izgleda, kako je njegovana i posvećena publika, je nešto što mi je jako prijatno i drago. Grad ima neku ljudsku otvorenost koju rijetko kad više u Beogradu mogu da sretnem. Ta toplina publike koja mi prilazi, koja me pozdravlja, je nešto čime sam jako obradovana. Sjećam se jedne situacije kad je u Nikšiću prikazan film ‘Tri karte za Holivud’. Bilo nas je s raznih strana. Zaista je bila glumačka plejada u tom filmu kod Boža Nikolića, koga, nažalost, više nema, kao i Željka Mijanovića, divnog pisca. Sjećam se kad smo se posle filma poklanjali – svi koji su izašli ispred mene govorili su: ‘Ja sam Nikšićanin, ja sam Nikšićanka, ja sam Nikšićanin…’ Kad sam izašla rekla sam publici: ‘Izvinite molim vas, ali ja nisam Nikšićanka’. Bio je veliki aplauz i veliki smijeh u publici”.
