Crna Gora doživjela šest poraza zaredom, što je najgora serija do sada. Porazi, međutim, nisu glavni problem, čak i da ih u novembru bude osam. Moglo je i bolje i drugačije, uprkos svemu, ali bi bilo pogrešno, i nepošteno, svu krivicu svaljivati na selektora A reprezentacije
Šest uzastopnih poraza najgora je serija crnogorskog nacionalnog fudbalskog tima od sticanja nezavisnosti.
“Sokoli” su od 2007. odigrali 152 utakmice, a prethodno su samo jednom bili u nizu od četiri poraza, krajem 2015. i početkom 2016, na kraju mandata Branka Brnovića i početku avanture Ljubiše Tumbakovića na klupi.
Šest uzastopnih poraza pod Robertom Prosinečkim Crna Gora je, doduše, doživjela od jakih ili dobrih reprezentacija, učesnika posljednjih velikih takmičenja: Belgije (2:0) i Gruzije (3:1) na prijateljskim utakmicama, te Islanda (2:0), Turske (1:0) i Velsa dva puta (2:1 i 1:0).
Četiri od šest utakmica u “crnoj” seriji Crna Gora je, takođe, odigrala na gostujućim terenima – u Velsu, Turskoj, na Islandu, u Belgiji. Preostala dva meča u Ligi nacija naša selekcija će odigrati na domaćem terenu, protiv Islanda i Turske, ostaje da se vidi da li će to, i u kojoj mjeri, uticati da se popravi slika.
Prosinečki je, takođe, u svim porazima imao strahovitih problema s povredama i izostancima: ključni igrač u defanzivi i jedan od lidera tima Stefan Savić, na primjer, nije odigrao niti jednu od šest utakmica. Stevan Jovetić jeste bio na raspolaganju, ali dugo bez kluba, nedovoljno spreman, takođe i opterećen sitnijim povredama, pa niti jednu od šest utakmica nije odigrao cijelu, a tri puta je ušao na poluvremenu.
Marko Vešović, standardni desni bek, nije odigrao niti jedan od četiri meča u Ligi nacija, njegov saigrač iz azerbejdžanskog Karabaga i takođe vrlo važan član nacionalnog tima Marko Janković stavio se na raspolaganje tek u oktobru, i to polovično, još nedovoljno oporavljen – u Turskoj je ušao u igru, u Velsu je zamijenjen.
U pitanju su najiskusniji, praktično ključni fudbaleri, ali ne samo oni – Vasilije Adžić, najveći talenat crnogorskog fudbala i novi igrač Juventusa, nikako da debituje zbog povrede, propustio je i septembarsko i oktobarsko okupljanje. Viktor Đukanović, krilni napadač Standarda iz Liježa, takođe nije mogao da se stavi na raspolaganje za dva posljednja meča.
Ako je Prosinečki i zaista imao namjeru da podmladi tim, povrede su ga onemogućile da to uradi na pravi način. Uradio je to, doduše, na golu – Milana Mijatovića je zamijenio Igor Nikić, koji je najavio da bi mogao da bude dugoročno rješenje nakon najtužnijih dana u istoriji crnogorskog sporta, toliko nesrećnih i tužnih da je bolno spominjati i prisjećati se – iznenadne smrti Matije Šarkića, elitnog golmana koji je trebalo da bude to dugoročno rješenje.
I to se, eto, dogodilo u eri Roberta Prosinečkog.
Spisak “opravdanja” za legendarnog hrvatskog fudbalera tu se, međutim, završava.
I postavlja se pitanje je li, uprkos svemu, ove jeseni moglo bolje, više i drugačije?
Šest poraza – četiri u takmičarskim mečevima – najgora je serija do sada, u već nabrojanim, teškim okolnostima, protiv dobrih rivala. Nije teško priznati da je Crna Gora, ovakva Crna Gora, prilično slabija od svih pet rivala od kojih je izgubila, da zaostaje u svakom smislu, pa čak i onom najbanalnijem – Turska, Vels i Island nemaju problem gdje će da igraju i na kakvim će terenu dočekati protivnika.
Sami porazi, međutim, niti u jednom momentu nisu bili glavni problem.
Neće biti čak ni ako ih naša selekcija doživi osam u nizu, a narednog mjeseca dočekuje Island i Tursku. Neće biti problem ni ako ispadne u C Ligu nacija, a već je jednom nogom u nižem rangu.
Problem je ono šta ostaje nakon Lige nacija, pred teške kvalifikacije za Mundijal i posebno pred ciklus za naredno Evropsko prvenstvo.
Je li reprezentacija podmlađena i jesu li napravljene konture tima da bi spremna dočekala naredne cikluse? Odgovor je jasan – negativan.
Je li Prosinečki uspio da sprovede svoju viziju napadačkog fudbala, igru od noge do noge, što je bila njegova glavna poruka prvih dana „izborničke“ misije u Crnoj Gori? Odgovor je takođe negativan, u prvom poluvremenu posljednjeg duela sa Velsom njegova selekcija je imala posjed lopte poražavajućih 26 odsto, a nije planski izašla na teren da se brani.
Da li je njegova selekcija pokazala kakvu-takvu čvrstinu, da li je barem pokušala da se oslabljena prilagodi jačim protivnicima i novonastalim okolnostima? Odgovor daju rezultati i izdanja u većini utakmica. Kao i dva gola primljena na Islandu na isti način – nakon kornera, dva gola primljena od Velšana u Nikšiću u prva tri minuta.
Jesu li i neke druge stvari mogle da se odrade drugačije, kao što je, na primjer, rotacija i raspoređivanje minutaže fudbalerima (kakvi god da su – bolje nemamo), u teškom rasporedu?
Odgovor možda i najbolje daje izjava Krega Belamija, selektora Velsa, nekada odličnog igrača, sada očigledno vrlo talentovanog trenera.
– Ovaj raspored u kojem se igra svaka tri dana kao da je krojen za najveće reprezentacije, koje imaju veliki fond fudbalera. Šta preostaje nama, ostalima? Da pokušamo da se prilagodimo – kazao je Belami i protiv Crne Gore izveo tim sa sedam novih fudbalera u odnosu na ekipu koja je tri dana ranije igrala neriješeno na Islandu.
Prosinečki nije išao njegovim primjerom, već je u Velsu izveo tim sa devet istih igrača kao tri dana ranije u Turskoj, a i dvije promjene (Jovetić i Kuč ostali na klupi, počeli Mugoša i Janković) kao da su bile prinudne. Crna Gora nije, poput Velsa, pokušala da se prilagodi, a razlika se vidjela na terenu. Možda je i sada jasno zašto je Crna Gora odigrala dobar meč u Turskoj, a potpuno podbacila u Velsu.
Porazi, dakle, nisu glavni problem, neće biti ni ako stignu u novembru.
Potrebna je barem neka najava, neki zrak svjetlosti za koji ćemo moći da se uhvatimo tokom zime.
Fudbal često odlučuju nijanse, presuđuju sitni detalji (možda i Belamijeva odkuka da promijeni maltene kompletan tim), ali na kraju krajeva – uvijek presudi kvalitet.
Možda je Crna Gora mogla da osvoji neki bod, da ostvari neku pobjedu, da izgleda čvršće, kompaktnije, raznovrsnije na terenu, ali bi bilo pogrešno, i nepošteno, svu krivicu svaljivati na Roberta Prosinečkog, koji je preuzeo tim u februaru ove godine, prije devet i po mjeseci.
Crnogorski fudbal u ovom momentu ima mnogo većih problema od imena selektora A reprezentacije – ma ko to bio, a „velikog žutog“ je sasvim moguće stiglo ono što se, kada je u pitanju nacionalna selekcija, dugo sprema i najavljuje – najbolji prolaze, a pravih nasljednika nema. Ni kvalitet, ni kvantitet.
Prosinečki, barem za sada, uz sve probleme, nije uspio da nas održi iznad vode.
