Poznata je priča o godinama koje su pojeli skakavci, a u slučaju crnogorskog rukometa sve je nestalo u samo mjesec – nada u Olimpijske igre, Svjetsko prvenstvo, kontinuitet…
Umjesto što su je “pojeli skakavci”, 2024. trebalo je da bude jedna od godina za pamćenje – sa ženskom reprezentacijom na Igrama u Parizu, sa novom kartom muškaraca za Mundijal.
I sve to se činilo više nego realno, a na kraju su “lavice” ostale bez olimpijskih krugova, “lavovi” bez šampionata planete, a ono što je možda i najviše bolno – rukometašice prvi put nakon 17 velikih takmičenja uzastopno neće biti dio velikih priča, dok su rukometaši propustili priliku da vežu četiri godine zaredom u društvu najboljih selekcija.
Porazi i neuspjesi sastavni su dio sporta, problem je što su ovi stigli od selekcija sa kojima je Crna Gora ranije lagano ili relativno lako izlazila na kraj.
Dama nakon Londona, Rio de Žaneira i Tokija neće biit na Igrama u Parizu jer su u kvalifikacijama eliminisane od Njemačke i Slovenije – prva selekcija se na Olimpijske igre vratila nakon 16 godina, a drugu čeka debi na najvažnijem sportskom događaju.
Rukometaši su prije pet godina „rušili“ olimpijskog i svjetskog prvaka Dansku, na Evropskom prvenstvu 2022. bili 11, tamo dobijali Hrvatsku i Sloveniju, da bi bez Mundijala 2025. ostali nakon poraza od Italije – reprezentacije koja na velikim takmičenjima nije učestvovala od daleke 1998.
Poslije olimpijskih kvalifikacija u Ulmu selektorka Bojana Popović je na neki način najavila povlačenje sa te funkcije, dok je Vlado Šola odmah nakon debakla protiv Italije očekivano i ljudski prihvatio odgovornost i podnio ostavku.
Međutim, da li su selektorka i selektor jedini krivci? Čini se da, ipak, nisu.
Krivica za neuspjeh je svakako i na igračicama i igračima, ali prije svega na onima koji su odlučili da Bojanu Popović i Vlada Šolu postave na praktično najvažnije pozicijama u našem rukometu – na Rukometnom savezu Crne Gore na čelu sa Petrom Kapisodom .
Upravo tokom mandata legendarnog rukometaša Lovćena i reprezentacije smijenjen je Kim Rasmusen , selektor koji je rukometašice na Olimpijske igre odveo u konkurenciji Norveške i Rumunije – „zli jezici“ bi rekli da je Kapisoda „aminovao“ to što je većina „lavica“ željela da vidi leđa danskom stručnjaku, osvajaču Lige šampiona iz 2016.
Treba biti realan i naglasiti da je poslije ne baš blistavih igara u Tokiju izbor nekada najbolje rukometašice planete donio rezultat, i to veliki kada je sa Evropskog prvenstva 2022. stigla bronzana medalja, ali i da je sve završio neslavno – posebno u slučaju Milene Raičević i na kraju najvažnije činjenice da prvi put od Pekinga 2008. „lavica” neće biti na Olimpijskim igrama.
Isto tako RSCG i Kapisoda su se kockali odlukom da najtalentovaniju generaciju muške selekcije u veoma delikatnom momentu, kada je već tokom Svjetskog prvenstva 2023. krenula polako da pada, prepusti Vladu Šoli – stručnjaku koji je prije dolaska u Crnu Goru jedini ozbiljan posao imao u Zagrebu. A tamo se zadržao svega četiri mjeseca.
Ako su dobri nastupi na nedavnom Evropskom prvenstvu uspjeli da sakriju realnost, baraž dueli sa Italijom pokazali su da je trener, koji je bez sumnje golmanska legenda, bio totalni promašaj Rukometnog saveza.
Šola je otišao, Bojana je blizu toga, a vrijeme je i da vodeći ljudi RSCG preuzmu odgovornost – da na selektorska mjesta postave provjerena imena ili da to prepuste nekom ko će sve raditi sa više osjećaja, znanja i autoriteta.
