Koliko zahtjeva miruje dok se neko grčevito bori za opstanak i za još jedan dan života!
Povodom protesta onkoloških pacijenata
Nije oktobar već april, vjesnik proljeća. Kako kome izgleda. Onkološkim pacijentima je svaki dan, mjesec i godina – borba. Svijet će se okretati i poslije nas jer je on splet okolnosti. Niko ne želi za sebe teške bolesti, mjesece hemioterapije, zračenja, beznađa….
Postoji varnica, plamen za borbu i preživljanje poslije svega, a borba sa samim sobom je najteža. Nuspojave su subjektivne i individualne, a citostatici djeluju nezavisno od njih. Vrijeme koje treba da protekne do potpunog oporavka zavisi od mnogih faktora, uključujući i opšte stanje organizma. Pacijenti u saradnji sa doktorima onkolozima zajedničkim trudom dolaze do pozitivnih rezultata, ali nažalost mnogi i izgube život. Broj onkoloških pacijenata je u porastu svake godine. Od samog saznanja o osnovnoj bolesti pacijentima treba da se omogući program ishrane, suplemetacije, rehabitalicije, jer su posljedice sljedeće:
– uticaj citostatika na usnu duplju, desni, grlo, nervni sistem, vene, mišiće, kosti, kožu, nokte, bubrege, jetru, mozak, koštano-zglobni sistem,
– osim malignih stradaju i zdrave ćelije…
Pošto su nam uskraćena prava na tuđu njegu i pomoć po sistemu diskriminacije, pitamo – zašto da svoje pravo tražimo na ulici, umjesto da se nadležne institucije pobrinu za nas sa brojevima i oznakama po kategorijama, jer sve nalazi u sistemu registracije istih?
Od starta treba biti human prema onkološkim pacijenatima kada je riječ o ostvarivanju dodatka. Zašto samo pacijenti sa udaljenim metastazama, je li to oproštajno davanje ili treba da bude podsticajno i ljudski?
Šta sa pacijentima u jednoj kući, gdje ih ima dvoje… Koja su prava za ostvarivanje bolovanja, obezbjeđenje egzistencije za sebe i porodicu?
Treba li da se, kao duhovi, prepustimo sopstvenoj priči, po inerciji… ili da imamo adekvatnu pomoć?
Iz ličnog iskustva, a dvoje nas je u kući sa dijagnozama: unazad par godina na Komisiji za tuđu njegu i pomoć doktor nas je pitao što smo došli kod njega. Ja sam onako po podgorički odgovorila: „Nijesmo imali đe danas, neđelja je pa smo došli kod vas sa nalazima shodno pozivu i situaciji“!
Pregledao je našu dokumentaciju uz kometar da dobro izgledamo i kako smo od pošasti modernog doba oboje oboljeli u rasponu od dvije godine. Pošto da je postajala sumnja na recidiv, ja sam dobila tuđu njegu i pomoć na godinu dana, a suprug ne.
Smiješno i žalosno, zar ne? Od tada smo još jednom predali zahtjev za isto, odbijeni smo i onda se jednostavno povučeš jer se čovjek stvarno bijedno osjeća, kao da ide da prosi.
Koliko zahtjeva miruje dok se neko grčevito bori za opstanak i dah, udah za još jedan dan života!
Nakon svega treba da imamo život dostojan čovjeka, kvalitetan, primamo pomoć, upute za rehabilataciju, ishranu, preživljanje, a ne da do posljednjeg odmorišta budemo kao sjenka iza svih vas u društvu i zajednici!
