Premda nam se predstavljaju kao endemi našeg političkog života, skandali s “curenjem” poruka političara s WhatsAppa i sličnih aplikacija standardni su dio europske političke svakodnevice. Ali uglavnom politički ne štete protagonistima. Koji je razlog tome?
Ključna uvertira u nedavne parlamentarne izbore u Hrvatskoj odigrala se značajno ranije u formi privatne razmjene poruka na Viberu. Akteri su bili tada budući državni odvjetnik Ivan Turudić i bivša “kninska kraljica” Josipa Rimac. Replike tog nehotičnog dramoleta ušle su u pučku predaju i, puno važnije, sadržaj opozicijske kampanje. Nije to bilo prvo medijsko “curenje” poruka iz već politički i sudski prekrižene Rimac, ali ovo je imalo najsnažniji politički odjek. Iz njih smo mogli saznati kako se politika odvija van službenih kanala i protokola, kako se zaobilaze institucije i kako se zapravo vlada. Opoziciji su one poslužile kao krajnji dokaz korupcije i erozije institucija koja se događa pod kontrolom HDZ-a.
Kao i u brojnim prijašnjim slučajevima otkrivanja afera, novinarsko-opozicijski tretman im je pripisivao neku vrstu endemičnosti. Radi se o aferama i modelima vladavine koje su navodno prije svega odlika hrvatskog političkog života. I opozicija je sve izborne karte bacila na uvjeravanje naroda da se radi o krizi neviđenih razmjera koja nas vodi u političku i institucionalnu propast. Narod se, kao što znamo, nije dao do kraja uvjeriti i HDZ je ostao na vlasti i nakon izbora. Intelektualno samouvjerena standardna liberalna kolumnistika i analitika odgovore su tražile u različitim eufemizmima proglašavanja naroda politički nepismenim i glupim. Ili barem moralno zakinutim. Međutim, nonšalantni političko-moralni rendgen naroda rijetko ponudi dijagnostički jasniju sliku stvari. Pogotovo ako se taj narod izuzima iz globalnih trendova kao da je tu stvarno isti, kako pjesma i metodološki zakinuta historiografija kažu, od stoljeća sedmog.
Notifikacijska politika
Gotovo pa uvijek je analitički izdašnije malo proširiti kadar. A ovog puta nam je u kadar ušao Jonathan White, profesor političke teorije s Londonske škole ekonomije. On je prije koji mjesec u akademskom kontekstu objavio rad posvećen ulozi WhatsApp grupa u suvremenoj političkoj vladavini, a prije koji dan je zaključke rada prilagodio novinarskom formatu i priuštio nam članak u New Statesmanu. Naš je zadatak da uvide i zaključke prenesemo u naš kontekst kako bi barem malo olabavili provincijalnu perspektivu u našoj politici. White, naime, upozorava da su komunikacijske tehnologije uvijek bile i integralni element tehnologije vladanja. Kao što je pojava, na primjer, tiska ili telegrafa promijenila politiku, tako ju je promijenio i internet, ili u konkretnom slučaju platforme poput WhatsAppa ili u našem slučaju Vibera.
Kako bi legitimirao istraživačku hipotezu White izlaže niz primjera curenja sadržaja komunikacije na WhatsApp grupama širom Europe proteklih nekoliko godina. Sama količina tih skandala bila bi dovoljna da malo trezvenije sagledamo domaće slučajeve i ne pripišemo ih isključivo korozivnom djelovanju HDZ-a kao takvog. No, Whitea prije svega zanima privlačnost same komunikacije porukama izravno ili u zatvorenim grupama za obnašatelje političke vlasti. Ona sa sobom donosi dozu efikasnosti, zaobilaženje brojnih procedura i javnih službenika, ali i osjećaj pripadnosti uskom krugu onih koji su u grupu uključeni. Kao što svi znamo, dinamika grupe često zaobilazi opsežnije rasprave. Ne vide svi poruke u isto vrijeme, neki su ažurniji od drugih, a i prirodni, ne-protokolarni ton komunikacije pridonosi autentičnosti samih odluka i snažnijeg pripadanja krugu njenih donositelja. Zaobilazi se inercija institucija i čitav splet birokratskih prepreka. White nije nimalo naivan u procjeni noviteta – zatvorenih grupa koje su donosile odluke van ustaljenih procedura bilo je oduvijek – ali novi oblici komunikacije donose i neke kvalitativne, donekle već nabrojene pomake.
Novi oblik komunikacije, kao što skandali sugeriraju, nosi i značajniju razinu rizika u odnosu na prijašnje oblike tajnog zaobilaženja procedura. Puno im je teže sakriti trag i lakše dospiju u javnost. Sama ta činjenica za sobom povlači zdravorazumsko pitanje: zašto onda političari, osim puke komunikacijske inercije, inzistiraju na takvom načinu komunikacije bez nekog pretjeranog opreza? Naime, curenje takvih poruka im može ozbiljno naštetiti reputaciji. Može, naravno, ali politička reputacija danas prilično drukčije funkcionira nego onako kako ju zamišlja, na primjer, Dalija Orešković. Da bi pojasnio to funkcioniranje, White poseže za tradicionalnom distinkcijom u političkoj teoriji, a ona ukazuje na dva tipa legitimacije u političkoj domeni: legitimacije rezultatom (output) i proceduralnom legitimacijom. Pojednostavljeno, prva računa na to da će oni kojima se vlada kao kriterij procjene vladanja koristiti rezultat, bez obzira na to kako se do njega došlo, a druga se pouzdaje u proceduru kao svojevrsnu zaštitu demokratskih procesa.
White smatra, a očito i, na primjer, birači HDZ-a, ta vječna enigma hrvatske političke analitike, da legitimacija rezultatom danas ima prednost u odnosu na proceduralnu legitimaciju. I da su se zapravo diskrecija i socijalna čar zatvorenih WhatsApp grupa samo “nadovezali” na rašireni politički senzibilitet. Nema spora da su institucije urušene i da je prilično stanjeno povjerenje u njih, ali birači na taj proces u najvećoj mjeri neće odgovoriti pristajanjem na svojevrsnu estetiku proceduralnosti, tako dragu našoj lijevo-liberalnoj opoziciji. Oni će tražiti neposredne rezultate, bez obzira na politički spornu putanju njihove realizacije. Radi se o fenomenu koji su već brojni analitičari okrstili naizgled oksimoronskim pojmom tehnopopulizma. Opet pojednostavljeno, a šire možete pronaći u prošlogodišnjem tekstu Mislava Žitka, radi se o kombinaciji tehnološkog, elegantnog rješenja političkog problema i viška populističke karizme. Prevlast tog tipa tehnologije vladanja u prvom redu proizlazi iz slabljenja političkih stranaka kao društvenih institucija i njihovog pukog natjecanja na političkom tržištu s obzirom na one trendove na koje ih upućuju agencije za istraživanje javnog mnijenja.
Kolaps političkih stranaka kao institucija masovne participacije, u kojima se odluke barem nominalno donose uz konzultacije s bazom i uz uzimanje u obzir njenih neposrednih interesa, doveo je do toga da legitimacija rezultatom postane atraktivnija, jer je procedura ostala prazna ljuska, objekt estetske fascinacije. I to objekt estetske fascinacije onih kojih se materijalno-politički rezultati ne tiču i imaju privilegiju da se posvete procedurama kao da su Kniferovi meandri. To ne znači da su procedure nevažne. One su itekako važne i neophodne, ali ne mogu se učiniti atraktivnijima inzistiranjem na moralnom zazoru. Institucije mogu profunkcionirati samo širom demokratizacijom sudjelovanja u političkim odlukama. Tim putem oni koji sudjeluju imaju i motivaciju da nadgledaju one koji odlučuju i da ih kazne ako se ne drže procedura koje donose rezultate. Uz isprike za pretjeranu dozu samouvjerenosti, hrvatska opozicija neće nikad osvojiti vlast dok to ne shvati. A ni onda neće biti nimalo lako.
