Na djelu je zloupotreba Titove ličnosti u bijednim dnevnopolitičkim obračunima koji nemaju nikakve veze s njegovom epohom i samo su nastavak devedesetih kada je jednom nacionalizmu odgovoreno drugim.
Tako sagovornici “Vijesti” ocjenjuju protivljenje spomen obilježjima nekadašnjeg doživotnog predsjednika Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ) Josipa Broza Tita od stane prosrpskih političara u Podgorici, odnosno procrnogorskih analitičara na Cetinju.
Nakon što je Savjet za davanje naziva naselja, ulica, trgova i podizanje spomen obilježja prijestonice, na zahtjev Udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata i antifašista Cetinja, donio odluku da se u tom gradu podigne spomen bista prvom čovjeku nekadašnje države, tome su se usprotivili predsjednik Upravnog odbora na Fakultetu za Crnogorski jezik i književnost Boban Batrićević, kao i profesor na toj visokoškolskioj ustanovi Stefan Todorović, ali i analitičar Ivan Martinović.
Cetinje bi, na taj način, postalo treći grad u Crnoj Gori koji se Titu odužio spomen obilježjem, nakon Podgorice i Bara.
Sa druge strane, lider Slobodne Crne Gore, koja je u Skupštinu glavnog grada ušla kao dio koalicije oko nekadašnjeg Demokratskog fronta, Vladislav Dajković je kazao da će predložiti gradonačelniku Saši Mujoviću premještanje podgoričkog spomenika na Cetinje.
Istoričar i glavni i odgovorni urednik portala “Žurnal” Vuk Bačanović istakao je da je Tito bio kompleksna istorijska ličnost, te da različite faze njegovog političog angažmana zahtijevaju različite oblike protivljenja njegovom liku i djelu.
On objašnjava da se može biti protiv Tita čija vojska uništava fašističku NDH i uspješno se obračunava s drugim kolaboracionistima, protiv Tita koji u prvim fazama svoje vladavine uvodi rigidna ograničenja slobode govora i svoje dojučerašnje saborce internira na Goli otok, izlažući ih mučenjima, protiv Tita koji prepoznaje značaj antikolonijalizma, političkog balansiranja i nesvrstavanja u bipolarnom svijetu.
“Ili smo protiv Tita koji na komplikovan i pogrešan način rješava nacionalno pitanje u Jugoslaviji, ostavljajući nam u nasljeđe birokratske oligarhije koje su to isto nasljeđe rasprodale za sitan novac, pa se potom pretvorile u najrigidnije šoviniste, spremne da radi očuvanja vlasti obuku svaki dres – što je, otprilike, siže političke scene u Crnoj Gori u posljednjih trideset godina?”, nabraja Bačanović.
“Mislim da sadašnje ‘zamjeranje’ Titu od strane prosrpskih i prornogorskih snaga nije zamjeranje Titu, već babarogi koju stvaraju redukcijom istorijskih činjenica u dnevnopolitičke potrebe”, smatra on.
Istoričar sa Cetinja Jovan Muhadinović ne smatra da je protivljenje nekadašnjem doživotnom predsjedniku od obje strane paradoks i dodaje da se od rušenja komunizma nezvanično dozvoljena falsifikacija istorije i njenom revizionizmu.
“Od početka rušenja SFRJ i komunističkog poretka u Crnoj Gori 1989. godine u tzv. Antibirokratskoj revoluciji, nasuprot prosrpskom krilu koje je rušilo aktuelnu vlast, vrlo brzo će se kao odgovor na to javiti procrnogorska struja. Prosrpska politika devedesetih godina u Crnoj Gori u početku će okretati glavu na ‘suptilno’ veličanje kolaboracionističkog četničkog pokreta. Jasno je da je to tada išlo u prilog politici republičkog rukovodstva”, objašnjava on, dodajući da nisu svi simpatizeri i glasači ove struje smatrali četnike patriotama, kao što ni u procrnogorskoj ne doživljavaju zelenaški pokret iz 1941. godine kao oslobodilački.
“Samim tim nezvanično je dozvoljena falsifikacija istorije i njen revizionizam”, ističe Muhadinović.
On objašnjava da je procrnogorska struja, u strahu od srpskog nacionalizma, na njega odgovorila istom mjerom.
“Mnogi su idole našli u zelenaškom pokretu koji je od 1941. godine ušao u otvorenu kolaboraciju sa okupatorom. Vrlo brzo nakon sloma Trinaestojulskog ustanka kolaboracionisti postaju i četnici. Četnicima i zelenašima, partizanski pokret bio je neprijateljski. Tako i pojedini srpski i crnogorski nacionalisti svojataju pomenute pokrete kao ‘nacionalno-oslobodilačke’ i kao idole svoje ideologije”, ocjenjuje Muhadinović.
On objašnjava da problem u slavljenju zelenaškog pokreta nastaje u tome što određeni ljudi u procrnogorskoj struji slave zelenaški pokret spajajući nespojivo – njegove tekovine 1918. i 1941. godine.
“Od 1918. ovaj pokret se borio protiv nelegitimnog ukidanja Crne Gore kao države, a od 1941. su to pokušali da ostvare kao saradnici okupatora”, podvlači Muhadinović.
On zaključuje da ogromna većina Cetinjana podržava postavljanje biste i smatra da su, i kod Srba i kod Crnogoraca, nacionalisti koji su protiv obilježja u manjini, ali da im se daje velika pažnja u medijima, te da u prilog tome govori mir u državi kada je širom Jugoslavije buktio rat.
“Istakao bih da ni svi Crnogorci ni svi Srbi u Crnoj Gori nijesu nacionalisti. Mišljenja sam da su to samo zapaljive manjine kojima se daje isuviše medijskog prostora. Protivnici spomen obilježja na Cetinju i Podgorici su u apsolutnoj manjini. Novine hoće da prodaju priču, a političari da skreću pažnju sa egzistencijalnih tema. Da su okoreli nacionalisti u manjini najbolja potvrda je decenijski mir u Crnoj Gori uprkos ratnoj prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije”, ocijenio je dodavši da je očuvanje mira i stabilnosti u Crnoj Gori, uprkos svim nemirima, zasluga svih građana.
Objašnjavajući šta se promijenilo u odnosu prema Titu, Muhadinović ističe da lik i djelo nekadašnjeg doživotnog predsjednika doživljavaju tragičnu sudbinu u narodu.
“Čovjek za kojim su mase plakale 4. maja 1980. godine postao je, ironično, glavni krivac za raspad Jugoslavije. Čovjek koji je prvi i dosad jedini od vođa južnoslovenskih naroda, na zasluge običnog naroda svojoj zemlji odgovorio pružanjem onoga što narod zaslužuje. Samo neke od mnogih tekovina tog sistema su: besplatno obrazovanje, besplatno liječenje, liječenje u inostranstvu o trošku države, besplatni stanovi, zapošljavanja sa svim radničkim pravima, ugled zemlje u svijetu”, podvlači on, dodajući da su, prije njega, takvi benefiti bili rezervisani za “dvorove i kamarilu vladara naroda Jugoslavije”, dok je običan narod živio u pukom siromaštvu.
“I, naravno, devedesetih propaganda rušitelja Jugoslavije ulazi u mase, koje slijepo vjeruju da je najcjenjeniji južnoslovenski državnik na svijetu u istoriji rasturio ono što je kroz krvavi rat s narodom izborio i više od tri decenije gradio?! Treba da se zapitamo šta je od pomenutih tekovina narod imao prije 1945. ili nakon 1992. godine? Recimo nakon 1992. imamo stanove na doživotni kredit, upropašćeno zdravstvo, školstvo, zapošljavanje na crno bez plaćanja radnog staža i punog doprinosa – uništenje radničke klase i siromašenje naroda”, dodao je.
Bačanović ocjenjuje da se ništa nije promijenilo u odnosu prema Titu, osim manjih varijacija u banalnom pristupu njegovoj ličnosti.
“Srpski” Tito u Crnoj Gori se, uglavnom, i dalje svodi na konstruisanu ličnost, hladnoratovsko strašilo iz banalne propagande ravnogorske i ljotićevske emigracije, dok je ovaj ‘crnogorski’, donedavno, služio kao maska rigidnog antisrpskog šovinizma, koju sada polagano odbacuju, s obzirom na to da su pri kraju ideološkog pročišćavanja ličnosti poput Sekule Drljevića, Savića Markovića Štedimlije, Krsta Zrnova Popovića, a, kako vidim, i nekih zelenaških srpskih rasista crnogorskog stila i iskustva – poput Nikole Petanovića – koji bi, paradoksalno, trebalo da postane ideolog nacionalnog crnogorstva”, smatra on.
Martinović u kolumni navodi da je osnivač Komunističke partije Jugoslavije u Crnoj Gori Jovan Tomašević bio bjelaš, te da bi mnogi drugi bjelaši imali spomenike da su se priključili partizanima.
Odgovarajući na pitanje da li se Tito može svrstati na “bjelašku” ili “zelenašku” stranu, s obzirom da su pripadnici obije strane pripadali Narodnooslobodilačkom pokretu, Bačanović ističe da je i udruženje nekadašnjeg predsjednika bilo podijeljeno na frakcije koje su poslije njegove smrti dovele do raspada Jugoslavije.
“Kada bi se u Crnoj Gori zaista njegovao odgovoran odnos prema prošlosti, a samim tim i vodila istinska briga o crnogorskom društvu, istoričari, sociolozi i antropolozi bi vrlo lako došli do pravih razloga političkih i identitetskih podjela u crnogorskom društvu i njihovih korelacija – pa i do Titove uloge u tim procesima koja, opet, nije banalna ni jednoznačna”, objašnjava.
Ipak, kako dodaje, istorijske epohe ne mogu tumačiti isključivo kroz ličnosti lidera, a pogotovo ne jugoslovenska u kojoj je Titovo okruženje bilo podijeljeno na nebrojene frakcije.
“Njima je na kraju bilo zajedničko to što su uništile zajedničku državu. U tom smislu, svoditi Tita na pristalicu Petrovića ili Karađorđevića s početka prošlog vijeka bilo bi vrlo provincijalno i banalno”, ocijenio je Bačanović.
Muhadinović podsjeća da je Tito, kao zakleti komunista, u cilju jačanja Narodnooslobodilačke vojske i pomirenja naroda od 1944, dozvolio pristup svim pripadnicima kolaboracionističkih trupa koje nisu napravile zločine.
“To je nastupilo i nakon poziva kralja Petra II Karađorđevića da četnici, pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini, daju podršku Titu. Zato su se mnogi zelenaši i bjelaši našli u redovima partizana”, objašnjava on.
Sagovornici lista nisu saglasni po pitanju da li je kasno dizati bistu nakon što se raskrstilo sa državom, privredom i spoljnopolitičkim uređenjem koje je iza Tita ostalo.
Bačanović ističe da se taj čin koristi za političke obračune koji nemaju veze sa epohom socijalizma.
“Ne vidim da je podizanje spomenika Titu u Crnoj Gori išta više od svođenja njegove ličnosti na džokera u bijednim političkim obračunima koji nemaju nikakve veze s njegovom epohom. Umjesto da se vraćamo ličnostima, bilo bi daleko uputnije da preispitujemo i prevrednujemo ideje – posebno onu o antikolonijalizmu i jedinstvu balkanskih naroda karakterističnu za epohu socijalističke Jugoslavije”, podvlači on dodavši da su, u multipolarnom svijetu, mali narodi osuđeni na nestanak ukoliko se ne drže zajedno.
“U tom smislu, bavimo se manje Titom, a više slobodarskim idejama na kojima je i sam stasavao, ali koje, iz različitih razloga, na koje je mogao, ali i nije mogao uticati, nije uspio da učvrsti kao trajno nasljeđe”, istakao je Bačanović.
Sa druge strane, Muhadinović smatra da je upravo sada pravi trenutak za podizanje spomenika.
“Za spomenike jedinom pravom narodnom vođi jugoslovenskog naroda i čovjeku pod čijim predsjedništvom je Crna Gora, posebno narod, osjetio najveći napredak za 500 godina istorije, upravo je pravi trenutak! Mladi naraštaji, a posebno sadašnji i budući političari treba da imaju pred sobom takav uzor. Posljednjih decenija svjedoci smo propasti republika bivše Jugoslavije. Očito političari država nastalih na ruševinama velike Jugoslavije nemaju potrebne uzore, ni sposobnosti”, zaključuje on.
Odgovarajući na pitanje “Vijesti” da li će preispitati odluku o podizanju spomenika zbog protivljenja analitičara, gradonačelnik Cetinja Nikola Đurašković kazao je da cijeni njihove stavove, ali da značajan dio građana podržava inicijativu.
Kako je dodao, ta odluka nije lično njegova, već je donijela Skupština prijestonice i to na osnovu inicijative Udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata i antifašista Cetinja koja je podnijeta 27. novembra prethodne godine, ali i da je proces sproveden u skladu sa procedurama i trenutno ne postoji osnov za preispitivanje odluke.
On negira da je podizanje biste povezano sa time što se ove godine održavaju lokalni izbori u prijestonici.
“Realizacija inicijative upravo ove godine nije politički motivisana, već je određena dinamikom procedura i administrativnim rokovima, koji su uslovili da se sve finalizuje u ovoj godini. Važno je naglasiti da to nije povezano sa održavanjem lokalnih izbora”, kazao je Đurašković “Vijestima”.
Predsjednik cetinjskog ogranka Građanskog pokreta (GP) URA, koja je dio vladajuće većine u prijestonici, Slavko Janković kazao je “Vijestima” da je kao predstavnik te stranke u lokalnom parlamentu i Savjetu za davanje predloga naziva naselja, ulica i trgova i podizanje spomen obilježja podržao inicijativu kada se našla na dnevnom redu.
Odgovarajući na pitanje da li bi odluka trebalo da se preispita usljed kritike analitičara, on ističe da razumije argumente, ali da, ipak, smatra da Cetinje ne bi period Titove vladavine trebalo smatrati negativnim.
“Razumijemo argumente stručne javnosti ‘za’ i ‘protiv’ ali smatramo da prijestonica Cetinje definitivno ne treba da nosi žal za periodom 1945-1980, kada je naš grad bio na vrhuncu ekonomske moći, u koji su ljudi dolazili i ostajali, gradili svoje porodice, pravili od Cetinja jedan od prepoznatijih industrijskih centara države”, kazao je listu.
Kako je dodao, to ne znači da Cetinje ne treba da se oduži i mnogim Cetinjanima iz tog, ali i drugih perioda, imajući u vidu činjenicu da je 49 njegovih sugrađana proglašeno za narodne heroje, kao i da sam grad nosi titulu Grada heroja, ali i da je Cetinje viševjekovna prijestonica Crne Gore.
I on, kao i Đurašković, negira da je najava podizanja biste povezana sa izbornom godinom.
“Inicijativu smatramo simboličnom u kontekstu 80 godina pobjede antifašističke Evrope nad fašizmom, uvažavajući posebno činjenicu da je prvi oružani ustanak u Evropi u Drugom svjetskom ratu podignut u više mjesta u okolini Cetinja”, ocjenjuje Janković.
Iz Demokrata, koji su takođe dio vladajuće većine nije stigao odgovor na pitanja da li podržavaju čin i da li se radi o predizbornoj kampanji.
