To, naravno, nije opravdanje za masakr nad muslimanima u Srebrenici 1995, napominje Noj i dodaje da svako ko pokušava da negira cjelokupnu sliku otkriva gdje se zaista nalazi. Samo ako se na sve žrtve gleda jednako, moguće je za sebe tražiti moralna i humanistička uverenja – sve ostalo su dvostruki standardi, zaključuje Noj.
U autorskom tekstu „Politika žrtava dvije klase – ili: Kako se mogu razotkriti neki samozvani ‘humanisti’ i ‘moralisti’“, objavljenom na portalu Nahdenkseiten, Noj piše o toku rata u BiH.
Tekst prenosimo u cjelosti:
„Secesionistički ratovi na prostoru nekadašnje Jugoslavije, pred očima modernih masovnih medija, otkrili su za šta su ljudi sposobni u izuzetnim situacijama, poput ratova.
Preko noći, komšije, poznanici i prijatelji postali su ubice, silovatelji i mučitelji. Građanski ratovi često nadmašuju okrutnost klasičnih međudržavnih ratova: pobunjenici protiv vladinih trupa.
Naoružane grupe se međusobno bore za prirodne resurse, teritoriju… Usred svega toga je civilno stanovništvo: žene, djeca, stariji i muškarci koji ne žele da ubijaju ili budu ubijeni. Ali, nisu sve civilne žrtve građanskih ratova jednako tretirane. Ko u Njemačkoj, na primjer, zna za ratne zločine počinjene nad bosanskim Srbima 1992. godine u selima u opštini Srebrenica?
Pritisak na stanovništvo da zauzme stranu se pojačava sa svakim trenutkom: neutralnost, držanje po strani i želja da se ostavi na miru postaju sve teži. Čak i unutar porodica, razdor postaje očigledan kada se braća ili očevi i sinovi suprotstavljaju jedni drugima – kao što je slučaj danas u Ukrajini, a prethodno i tokom raspada Jugoslavije.
Vjerska pripadnost se često instrumentalizuje kako bi se na kraju ‘svoje’ stanovništvo dovelo na ‘liniju’.
Vanredno ratno stanje iznenada dozvoljava ili čak podstiče ponašanja koja su ranije bila nezamisliva, moralno i pravno – maksimalnu štetu po ‘neprijatelja’ u sopstvenom društvenom okruženju: ubijanje, sakaćenje, silovanje njihovih žena ili čak njihovo otimanje, kao što su to činili i još uvijek čine teroristi Islamske države i drugi islamisti u Iraku i Siriji.
I ranije su društveni ‘gubitnici’, zgubidani i kriminalci, vidjeli šansu za ‘novi život’ pljačkajući, oduzimajući, silujući i ubijajući. Oni su novi heroji do posleratnog perioda, barem neko vrijeme.
I ova ljudska ponašanja, ovi psihološki ponori, postoje u različitom stepenu u svakom građanskom ratu i među svakom aktivnom zaraćenom stranom. Kod nas rasprostranjena, ali zapravo više nego infatilna, dihotomija na dobro i zlo, sprječava i ima za cilj da spriječi pogled na složenu cjelinu unutardržavnog, kao i međudržavnog sukoba.
Prije mnogo godina, Ane Moreli je objavila knjigu pod nazivom ‘Principi ratne propagande’.
U njemu je sumirala principe koji su se ponavljali u ratnim i predratnim vremenima. Primjena ovih principa nije ograničena samo na autoritarne ili diktatorske sisteme. Oni se primjenjuju na cjelokupno političko uređenje država.
Tri od ovih principa, i ona koja su relevantna za ovaj esej, su: ‘Neprijateljski tabor snosi isključivu odgovornost za rat’, ‘Neprijatelj ima demonske osobine’, ‘Neprijatelj namjerno čini okrutnosti. Ako pravimo greške, one su samo nenamjerne’.
Čak i u posleratnom periodu, ovi principi se i dalje održavaju kako se naknadno ne bi ugrozila legitimnost rata i njegov navodni nedostatak alternativa – na kraju krajeva, podnijete su ogromne žrtve. Sa novim, iskrenim narativom, čovek bi samo morao da prepozna sopstvenu glupost. A i jučerašnjim ratnim vođama je potreban nastavak narativa kako bi trajno osigurali svoje privilegije – čak i ako zemlja opstane u stanju koje više nije rat, ali ni mir. Ispitivanje uzroka rata, ispitivanje ratnih zločina počinjenih u njemu, poželjno se odvija sa pogledom na (bivšeg) neprijatelja: Uradili su nam to i to; ali mi smo nevini, uvučeni smo u rat (‘Neprijateljski tabor snosi isključivu odgovornost’).
Preispitivanje sopstvene uloge u ratu se izbjegava koliko god je to moguće – barem dok generacija koje su vodile rat još uvijek drži poluge moći; situacija koja efikasno sprječava obnovu zemlje, kao u BiH.
Bjekstvo, protjerivanje i ubistvo su inherentne karakteristike građanskog rata. U nekim slučajevima, oni se nazivaju ‘etničko čišćenje’, u drugima ‘preseljavanje’ ili ‘bjekstvo’, u zavisnosti od političke svrsishodnosti.
Svake godine u julu (nedavno je obilježena 30. godišnjica), masakr u Srebrenici sjećanje se obilježava politički i medijski obilježava u međunarodnim krugovima: Približno 8.000 muslimanskih muškaraca i mladih ljudi odvojeno je od žena, djece i starijih osoba i pogubljeno od strane bosanskih Srba. To se smatra najvećim ratnim zločinom u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata.
Ali, ko zna za ratne zločine počinjene 1992. godine u selima u opštini Srebrenica? Bosanski Srbi – brojke variraju, u zavisnosti od „izvora“, od 400 do preko 1.000 civila (muškaraca, žena i djece) – masakrirani su od strane bosansko-muslimanskih jedinica. Ne, ovo nije opravdanje ili relativizacija (‘šta se dešava’) za masakr bosansko-muslimanskih muškaraca 1995. godine.
Prikazivanje ovog masakra od strane suprotstavljene strane je dio šire slike, dio istine. Svako ko pokušava da negira cjelokupnu sliku otkriva gdje se zaista nalazi. Svako ko selektivno priznaje i osuđuje zločine, ubistva i protjerivanja nije humanista, već slijedi političku agendu sa „humanističkim smokvinim listom“. Svako ko instrumentalizuje humanizam degradira humanizam na propagandno oružje – tada kao i sada.
Za nekoliko dana, takođe će biti obilježena 30. godišnjica hrvatske akcije ‘Oluja’. Ne treba očekivati medijsko izvještavanje o ovome u Njemačkoj; a ako se i očekuje, vjerovatno će biti više kao u prošlosti, u skladu sa principima ratne propagande Ane Moreli.
Pravilo broj 1: ‘Neprijateljski tabor snosi isključivu odgovornost za rat’ i stoga mora snositi posledice, uključujući i sopstvene žrtve, za koje je i sam odgovoran, prema podporuci koja se može pročitati između redova.
Pravilo broj 2: ‘Neprijatelj namjerno čini okrutnosti. Ako pravimo greške, to je samo slučajno’ – naravno, željelo bi se dodati sa notom sarkazma, kao i obično. A, ako činjenice jasno ukazuju na suprotno, vidjeti pravilo broj 1.
U svakom slučaju, ova ofanziva je protjerala oko 200.000 Srba koji su živjeli u Hrvatskoj iz regiona Krajine ili ih je primorala da bježe. Drugi su strijeljani na licu mjesta. Vještačka razlika između bjekstva i protjerivanja, koja ignoriše stvarnost, često se opravdava kroz propagandu – stanovništvo je bježalo nepotrebno. Hrvatska pravna država obećala je Srbima bezbjednost, ali su se oni radije oslanjali na propagandu iz Beograda, čime se objašnjava ‘masovni egzodus’ (naravno, nije bilo ni riječi o protjerivanju) Srba. Tako je bilo i sa izjavom voditelja dnevnika na ZDF-u – i to nije bila izjava pod naslovom „komentar“, već čisti novinarski cinizam.
Ovo ili nešto slično je uobičajeni argument do danas u postjugoslovenskom regionu i među različitim stranama u sukobu širom sveta, dok su u stvarnosti uslovi na mestu zločina (ubijanje civila, uništavanje stanova i kuća, seksualno nasilje) osmišljeni na takav način da ljudi ‘beže’ iz straha za svoje živote – drugim rečima, bivaju efikasno proterani.
U engleskom jeziku postoji odgovarajući termin ‘displaced persons’. To znači nešto poput ‘ljudi lišeni svoje domovine, svog doma’. Ova formulacija negira mogućnost jasne razlike između bjekstva i protjerivanja, što je bliže stvarnosti (građanskih) ratova.
A istina je takođe: Na početku rata, prema izvještajima, oko 170.000 Hrvata iz Krajine su od strane Srba postali ‘displaced persons’, tj. primorani da bježe ili protjerani. Ovo prethodno protjerivanje Hrvata može objasniti konačno proterivanje Srba, ali ga ne može opravdati.
Baš kao što masakri koje su bosanski muslimani počinili nad Srbima u regionu Srebrenice 1992. godine ne mogu opravdati masakr koji su bosanski Srbi počinili nad bosanskim muslimanima tri godine kasnije; ili protjerivanje i prisilno bjekstvo kosovskih Srba (približno 230.000) od strane kosovskih Albanaca pod budnim okom i uz prećutno odobrenje NATO-a 1999/2000. godine nakon završetka rata.
Kada su upitani o de fakto prećutnom odobrenju protjerivanja, ponovljeni odgovor je bio:
‘Mi (KFOR, zapravo NATO) ne možemo postaviti NATO vojnika iza svakog Srbina da ga zaštiti’ – ovaj argument sam čuo nekoliko puta tokom mog boravka u misiji OEBS-a na Kosovu kada sam iznosio žalbe.
Ne, niste mogli postaviti NATO vojnika iza svakog Srbina, ali ste mogli bombardovati Srbiju 77 dana zbog odbijanja takozvanog sporazuma iz Rambujea, koji je u stvari bio ultimatum Beogradu da pristane na secesiju Kosova. I da, Srbija je takođe protjerala stotine hiljada Albanaca iz svoje pokrajine Kosovo – a da ne pominjemo interno raseljene kosovske Albance prije NATO bombardovanja. Jer je masovno protjerivanje sa Kosova očigledno počelo nakon početka rata NATO-a, a ne prije, kako je zapadna javnost želela da veruje.
Pošto se ovaj narativ srušio, tadašnji njemački ministar odbrane Rudolf Šarping je stvorio ‘Plan potkovica’, koji je trebalo da dokaže planiranje protjerivanja. Narativ o humanitarnoj intervenciji radi sprječavanja ‘završetka’ ili ‘predstojećeg’ genocida bio je zvanični razlog NATO-a za rat. Ovaj hitni narativ o ‘Planu potkovica’ takođe se urušio jer je bio izmišljotina.
I ovde takođe kažem: Nije bilo opravdanja za protjerivanje albanskog stanovništva na Kosovu od strane Srbije; baš kao što nije bilo opravdanja za naknadno proterivanje Srba sa Kosova, koje se nastavlja do danas.
Ali jedna stvar mora biti jasna: Iz humanističke perspektive, ne može postojati dvoklasni sistem žrtava, nema dobrih žrtava naspram loših žrtava – barem ne kada su u pitanju civili.
Evo jednog eksperimenta:
Rečenica 1: ‘Kao što svako ukrajinsko dijete ima pravo na život, tako i svako rusko dijete mora imati pravo na život’.
Rečenica 2: ‘Kao što svako rusko dijete ima pravo na život, tako i svako ukrajinsko dijete mora imati pravo na život’.
Iako se izjave na prvi pogled čine identičnim (sva djeca imaju pravo na život), redosled riječi pruža drugačiju perspektivu.
Dvije rečenice sa dva zahteva koja su humanisti očigledna. Samo oni koji su pristrasni će zastati i razmotriti šta im se ne sviđa u vezi sa ovom ili onom izjavom. Samo će oni početi riječima: ‘Da, ali…’ da bi ipak stavili žrtve druge strane u perspektivu.
Prva rečenica poziva na empatiju prema ruskoj djeci, dok druga rečenica poziva na ukrajinsku djecu – u zavisnosti od toga koja se nacionalnost djece prva pomene, ona postaju referentna grupa.
U prvoj rečenici, empatija, a vjerovatno i saosećanje, više leži na ruskoj strani u sukobu, a govornik sugeriše nejednak tretman ruske djece u poređenju sa ukrajinskom djecom.
A u drugoj rečenici, upravo je suprotno: Empatija, a vjerovatno i saosjećanje, više leži na ukrajinskoj strani u sukobu, a govornik sugeriše nejednak tretman ukrajinske djece u poređenju sa ruskom djecom.
Ovaj eksperiment se može univerzalno primijeniti: na Hrvate i Srbe, Bosance i Hrvate, Srbe i Albance, Izraelce i Palestince, Ukrajince i Ruse, itd.
Samo ako se na sve žrtve gleda jednako – bez obzira na osnovne političke motive njihovih zaraćenih vlada – i samo ako se ne praktikuje dvoklasna politika žrtava, moguće je za sebe tražiti moralna i humanistička uverenja. Sve ostalo su dvostruki standardi“, zaključuje u tekstu Aleksander Noj.
