Crna Gora ima kvalitetan zakonodavni okvir za arbitražu, ocijenio je profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Davor Babić, i dodao da je razvijena arbitražna praksa prednost za strane i domaće investitore.
“Zakon odgovara načelima UNCITRAL-ovog model zakona iz 1985. godine, koji je dobro poznat uzor za arbitražno zakonodavstvo”, rekao je Babić agenciji Mina-business.
Na pitanje koji su najvažniji benefiti rješavanja sporova pred arbitražnim sudovima, Babić je odgovorio da stranke koje biraju arbitražu čine to iz različitih razloga.
“U međunarodnim sporovima, posebno onima veće vrijednosti, preduzeća obično žele da izbjegnu suđenje pred državnim sudovima, posebno pred sudovima druge strane u sporu. Arbitraža nudi mogućnost rješavanja spora pred stručnim i neutralnim sudom, kojeg su imenovale same stranke, ili arbitražna instutucija u koju imaju povjerenje. Stranke očekuju i veću učinkovitost u suđenju u odnosu na državno suđenje”, rekao je Babić.
Komentarišući arbitražnu praksu u okruženju, Babić je saopštio da mu je teško da procijeni zašto arbitraža nije dovoljno zaživjela u Crnoj Gori i drugim državama.
“U nekim sporovima, posebno onima manje vrijednosti, troškovi arbitraže bitno su veći u odnosu na troškove suđenja pred državnim sudom. Osim toga, ugovaranje arbitraže predstavlja i određeno preuzimanje odgovornosti za ishod. Neke stranke izgube spor u arbitraži i nakon toga je nikada više ne ugovaraju, bez obzira na to jesu li s pravom izgubile”, rekao je Babić.
Babić će biti jedan od učesnika na Drugom crnogorskom arbitražnom danu koji Privredna komora (PKCG) organizuje u utorak u svojim prostorijama u Podgorici.
Arbitražni sud pri PKCG je samostalna i nezavisna institucija, pred kojom se rješavaju domaći privredni i sporovi sa međunarodnim elementom u skladu sa arbitražnim pravilima i drugim pravilima i postupcima o kojima se stranke sporazumiju.
Na pitanje na koje načine bi trebalo raditi na promociji Arbitražnog suda pri PKCG, Babić je odgovorio da je veoma važno upoznati javnost s postojećim iskustvom koje je Arbitražni sud stvorio u svojoj praksi.
“Mnogi privredni subjekti ugovaraju arbitražu tek onda kada njihova uprava o tome donese stratešku, dugoročnu odluku”, dodao je Babić.
On je podsjetio i na izjavu koju mu je jedan pravnik, zaposlen u jednom hrvatskom trgovačkom društvu, jednom prilikom rekao.
„Ako predložim direktoru da u ugovor stavimo arbitražnu klauzulu, pa izgubimo, on će me pitati zašto nijesmo ugovorili državni sud. Ali ako ugovorim državni sud, pa izgubimo, neće me pitati zašto nijesam ugovorio arbitražu”, kazao je Babić.
On je objasnio da je arbitraža privatni način rješavanja sporova.
Troškove arbitražnog suđenja, za razliku od državnog, u cjelosti snose same stranke.
“Sudske takse su puno niže od troškova koje stranke uplaćuju arbitražnim instucijama kao depozit honorara i izdataka arbitara. U sporovima veće vrijednosti, stranke su spremne na veći trošak”, naveo je Babić.
Prema njegovim riječima, razvijen pravni okvir za arbitražu, kao i razvijena arbitražna praksa, svakako su prednost za investitore, kako strane, tako i domaće.
“Izuzetno je važno da državni sudovi pravilno i dosljedno sprovode zakone koji uređuju sudsku kontrolu arbitraže i podršku državnih sudova arbitraži”, smatra Babić.
Na pitanje da li bi savjetovao preduzećima da koriste arbitražne sudove za rješavanje privrednih sporova, Babić je odgovorio da različiti privredni subjekti imaju različite potrebe u pogledu planiranja metoda rješavanja sporova.
“Posebno u ugovorima veće vrijednosti, mnogi privredni subjekti prepoznaju da arbitraža nudi velike prednosti u odnosu na državni sud i da treba da preuzmu odgovornost za rješavanje spora tako što će je ugovoriti”, zaključio je Babić.
