Ružna istina konačno počinje da dopire do Bijele kuće – ili se bar nadamo da je tako – a to je da Vladimir Putin nema nikakvu namjeru da pristane na “neriješeno” u Ukrajini. Administracija je nedjeljama žalila zbog besmislenosti rata. “Zaustavite ubijanje” i “zaustavite krvoproliće”, ponavljao je predsjednik Tramp borbenim stranama u obraćanjima novinarima i na društvenim mrežama.
Ove fraze, iz njegovih usta, zvuče neiskreno. One bi bile uvjerljive kada bi Tramp bio tipičan zapadni liberal koji vjeruje da do ubijanja i krvoprolića dolazi uglavnom kada ljudi ne uviđaju korist od stabilnosti i blagostanja. Ali Tramp tako ne razmišlja – nikada nije – i zato ne izražava slične žalopojke zbog krvoprolića u Haitiju, Mjanmaru, Nigeriji, Somaliji, Sudanu i drugim mjestima.
Na odbijanje ruske vojske da prestane s napadima na ukrajinske civile, Tramp je 26. aprila izjavio: ”To me navodi da pomislim da on [Putin] možda i ne želi da zaustavi rat, već me samo zavlači.” Jasno je da Tramp zna da je njegov ruski kolega prepreden igrač, ali je tu izjavu završio još jednim, naizgled lakovjernim, pozivanjem na liberalne vrednosti: ”Previše ljudi gine!!!”
Tramp razumije surovi oportunizam, ali ne i divljaštvo zasnovano na časti. Ljudi koji ga savjetuju – naročito investitor u nekretnine Stiv Vitkof i potpredsjednik Džej-Di Vans – izgleda da Putina doživljavaju kao lukavog političara zapadnog tipa koji kalkuliše isključivo zbog novca i političkog profita.
Ali upravo to nije tačno. Kako je Geri Sol Morson objasnio u izvanrednom eseju iz 2023. godine ”Da li Rusi obožavaju rat?” , Putin u potpunosti prihvata vjekovni mit o Rusiji kao žrtvi izdaje i eksploatacije. Mongoli u 13. vijeku, Turci u 18., Britanci i Francuzi u 19., Njemci u 20. – u umovima poput Putinovog, obuzetim tim mitom, Rusija uvijek mora da se bori protiv neprijatelja koji žele da joj otmu bogatstva i unište njen narod.
Deveti maj, dan kada se nacistička Nemačka predala Sovjetskom Savezu 1945. godine, za Ruse je, piše Morson, ”najvažniji praznik u godini, posvećen od strane Ruske pravoslavne crkve.” Oni osjećaju srodstvo sa mističnim tijelom naroda, prošlim i sadašnjim.” Rat je u Rusiji, objašnjava on, svojevrsni građanski obred: mladenci često polažu cvijeće na Grob neznanog junaka u Moskvi, a kritikovanje vojske često se smatra svetogrđem.
U američkim ratnim filmovima, ”pravi heroji (ili većina njih) prežive. Nasuprot tome, u bezbroj ruskih ratnih filmova i romana smrt je zastupljena što je više moguće. Priča nije potpuna ako iko osim pripovjedača preživi. Što je više smrti, veće je junaštvo.”
Trampove žalopojke o ubijanju i razaranju u Ukrajini vjerovatno će kod Putina imati suprotan efekat od onoga što Tramp želi. To je, u najmanju ruku, razumna procjena nakon Putinove posljednje izjave da bi bilo kakav dogovor o okončanju rata morao da uključi rusku kontrolu nad četiri teritorije koje Rusija još uvijek ne kontroliše u potpunosti: Donjeck, Herson, Lugansk i Zaporožje.
Dakle, nakon nedjelja pritiska na ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i pokušaja da Putina prikaže kao razumnog čovjeka – ”otvoren tip” , kako ga je Vitkof nazvao u intervjuu s Takerom Karlsonom – administracija je od ruskog diktatora uspjela da izvuče upravo ništa. Zapravo, manje od ničega. Putin sada traži još više, a ne manje.
Korisno je zapitati se kako će ponašanje neke vlade biti ocijenjeno iz perspektive čitalaca istorije za sto godina. Ako Tramp na kraju posluša Vansa i Donalda Trampa mlađeg i prekine pomoć Ukrajini, posljedice će biti uporedive s ponašanjem saveznika 1939. godine. Ne mislim na Minhenski sporazum iz prethodne godine, već na propuštanje Britanije i Francuske da podrže Poljsku – iako su to obećale – u njenom hrabrom, ali na propast osuđenom pokušaju da se odupre njemačkom Vermahtu.
Razlozi za neintervenciju saveznika tada su zvučali logično. Halik Kočanski, u knjizi ”Nepokoreni orao” (2012), piše da su Britanija i Francuska prošle put od ”oklijevanja da učine bilo šta što bi izazvalo njemačku odmazdu” , do ”zavaravanja da ionako ništa ne mogu da učine jer njihove oružane snage nisu spremne za rat” , pa sve do ”konačnog opravdanja da nema svrhe ništa preduzimati jer se Poljska toliko brzo urušava”.
Izgovori saveznika iz 1939. godine danas se ponavljaju u retorici onih koji preziru Zelenskog: Rusija bi mogla da uzvrati nuklearnim oružjem, NATO je preslab za sukob, Ukrajina ne može da pobijedi.
U korist Britanije i Francuske treba reći da bi tada morale da pošalju svoje vojnike i pilote protiv Hitlera u Poljskoj. Ali sramota je stvarna – i svaki obrazovan Britanac i Francuz to zna. Amerika, s druge strane, ne treba da šalje vojnike u Ukrajinu, već samo oružje.
Ako ni to ne možemo da uradimo, zaslužićemo prezir svojih unuka.
