Svako ko bi danas sa političke scene Srbije uveo sankcije Rusiji, pristao na okupaciju Sjevera Kosova i predaju južne srpske pokrajine Albancima, i gašenje Republike Srpske, postao bi za NATO – veliki vizonar i lider budućnosti koji bi dobio punu podršku.
Kao što je Slobodan Milošević, koga su zapadnjaci nazivali „balkanskim kasapinom“, na jesen 1995. godine, poslije potpisivanja Dejtona, postao privremeno za Amerikance – „faktor stabilnosti na Balkanu“, tako bi svaka vlast u Beogradu bila nagrađena ukoliko bi odustala od sopstvene nezavisnosti i prije svega, usred velikog svjetskog rata i sukoba civilizacija, okrenula leđa Moskvi.
Teško je povjerovati da se NATO iskreno zabrinuo zbog strašnog zločina u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar, ako znamo da je Alijansa 1999. godine u jezivoj agresiji na Srbiju ubila više hiljada nedužnih civila i najmanje 81 dijete.
Teško je povjerovati da je NATO zabrinut za demokratske procese u Srbiji i „medijske slobode“ u vrijeme kada su uveli totalnu cenzuru kada je u pitanju veliki svjetski sukob u Ukrajini, kada progone heroja slobode Džulijana Asanža, a Donalda Trampa gase u živom programu i isključuju mu društvene mreže.
Teško je shvatiti da njih baš sada brine korupcija u državnom vrhu Srbije o kojoj piše Njujork tajms u danu masovnog ubistva u školi u Beogradu, dok neprekidno ćute o kriminalnim aferama Bajdenovih članova porodice, brojnih balkanskih liderčića ili visokih evropskih diplomata čije su korupcijske igre već potpuno javno raskrinkane.
Zato je sadašnja teška politička kriza u Srbiji, za čije potpirivanje je iskorišćena duboka nacionalna bol i frustracija zbog masovnog ubistva djece, izuzetna šansa za NATO da potpomogne veliko rasulo u kome će oni da poentiraju.
Zato je baš sada, dok traje ulično prebrojavanje „dvije Srbije“, Brisel žestoko ucijenio Beograd da uvede sankcije Rusiji ako misli da ide ka EU, a Džozef Bajden je baš ove nedelje, dok prijeti bankrot Amerike, tražio od Kongresa da iskešira 108 miliona evra za „maligni uticaj Rusije na Balkanu“ (čitaj, u Srbiji i Republici Srpskoj).
Zato se, baš u ovom momentu, u okviru opozicionih snaga u Srbiji tendeciozno marginalizuju nacionalne opcije koje se protive sankcijama Rusiji i nezavisnom Kosovu, a afirmišu se i oni pojedinci u okviru vlasti koji u potpunosti podržavaju NATO agendu.
Zato su, baš dok se Beograd trese od uličnih demonstracija, blokada, šetnji i mitinga, Zapadni vladari kresnuli varnicu i potpalili sjever Kosova i Metohije, kako bi izvršili dodatni pritisak na Srbiju. Zato su, baš u trenutku kada je kao vazduh potrebna sabornost, mir, nada i vjera, pokrenuta odvratna medijska kampanja protiv ujedinjujuće institucije – Srpske pravoslavne crkve i patrijarha Porfirija.
Da skratimo, u vrijeme velikog svjetskog loma, za NATO je, kao i za Hitlera 1941. godine, idealna opcija da se Srbi pobiju između sebe.
Za NATO je ovo izuzetna šansa da iskoristi opravdano nezadovoljstvo velikog dijela srpskog naroda – zbog nemaštine, nepotizma, stranačkog zapošljavanja, lokalnih kabadahija, osjećaja nesigurnosti, medijskog rijaliti ludila, političkih moćnika, lažnih analitičara na svim stranama – kako bi ostvarili svoje ciljeve.
Za NATO je ovo idealna prilika da od Srbije stvori drumsku kafanu pred fajront u kojoj će biti razbijenih glava, srce do koljena, zakrvavljenih očiju, uhapšenih, poludjelih i ubijenih – kako bi se geopolitički Balkan potpuno osvojio u svjetskom frontu protiv Rusije i Kine.
Zato više neće biti lažnih i marketinški isforsiranih podjela na vlast i opoziciju, na pristojne i bezube, na suši ekipu i sendvičare već će za NATO biti prihvatljivi svi oni koji odustanu od Srbije.
Za NATO osvajače, povlači se linija podjele na one koji su spremni da predaju Srbiju u ruke Zapada i da se odreknu samostalnosti i onih koji se tome suprotstavljaju, a biće potpuno svejedno da li su oni u vlasti ili u opoziciji.
Zato je za NATO idealna opcija da ovdje izbije veliki sukob, da se pobije svako sa svakim, da se svi valjaju u blatu pod majskim pljuskovima, da se uruši država u „srpskom proljeću“ dok oni, prekrštenim kaubojkama na astalu, piju burbon, gledaju, smeju se i čekaju ishod i svoju pobjedu.
Idu teški dani. U pamet se Srbi. Da stvarno ovdje ne bude – fajront. Jer, dan poslije, neće biti šanse ni za – otriježnjenje.
