Poslije Drugog svjetskog rata, Milovanu Đilasu je prvi put suđeno pred Okružnim sudom u Beogradu januara 1955. godine. Suđeno je istovremeno i Vladimiru Dedijeru kao Đilasovom istomišljeniku.
Za njega (Dedijera) se smatra da je na Trećem vanrednom plenumu CK SKJ januara 1954. podržao političke ideje Milovana Đilasa. Međutim, na Trećem plenumu, Dedijer je dao samo moralnu podršku Milovanu Đilasu. Takođe, tražio je jedinstvo partije na čelu sa Titom. (Dedijer je vječito ostao u političkoj orbiti Josipa Broza i bio njegova produžena ruka.)
Povod za sudski proces Milovanu Đilasu je bio njegov intervju s kraja decembra 1954. godine dat Njujork Tajmsu i londonskom Tajmsu. U ovim intervjuima-izjavama, Đilas je stao u odbranu Vladimira Dedijera i slobode mišljenja u Jugoslaviji . Intervjui su dati novinarima-supružnicima Ediju i Katerini Klark i Džek Rejmondu, uz prisustvo prevodioca g. Mirjane Komarecki.
On kritikuje političko stanje u Jugoslaviji i traži uvođenje višepartizma (dvopartizam) u zemlji. Takođe iznosi i to da u zemlji nema demokratije i da se krše osnovna ljudska prava.
No prije svega potrebno je objasniti kako je došlo do ovih intervjua i suđenja s tim u vezi.
Poslije Trećeg plenuma CK SKJ i Đilasovog “bjekstva” od Titove politike i vlasti, Vladimir Dedijer se držao uzdržano i nije davao nikakve političke izjave. Za svo to vrijeme intenzivno se družio sa Milovanom Đilasom. Stoga je u jesen 1954. godine pozvan od strane Kontrolne komisije CK SKJ (čitaj: Partije) da objasni svoje držanje na Plenumu kao i svoje gotovo svakodnevno druženje sa Milovanom Đilasom. Kontrolnom komisijom je predsjedavao Krsto Popivoda, član CK SKJ.
U međuvremenu, Dedijeru je oduzet poslanički imunitet, što je bio otvoren znak da se i na njega može primijeniti kaznene odredba Zakona o krivičnom postupku.
Zaprepašćen pozivom, Vladimir Dedijer je na sastanku pred Komisijom veoma burno reagovao i napustio sjednicu (“ suknuo sam kroz vrata ”). Čak je i Titu poslao pismo (telegram) da ga upozna sa pozivom, jer je ovaj u to vrijeme bio u Indiji i Burmi na službenom putu.
Dedijerova žalba lično Titu jasno govori o nivou panike, pa moguće i straha, koja je ovladala Vladimirom Dedijerom. I drugo, značajnije: žalba jasno govorio o Dedijerovom uskom i skraćenom gledanju na rad Komisije s obzirom da se tako važna institucija nije mogla formirati bez Titovog znanja i odobrenja.
Dakle, žaliti se Titu protiv Tita je bilo besmisleno.
Ovakvo servilno ponašanje Vladimira Dedijera, lucidni Đilas je osjetio kao (pred)znak da on nema snagu i karakter za buduću zajedničku liberalnu disidentsku borbu.
Razlaz je, dakle, bio prirodan pa i neminovan. Jer partijska i prijateljska veza ovih velikana jugoslovenske revolucije, u mirnodopskim uslovima je tražila “nove ljude” u novom načinu borbe za slobodu.
Uskoro je u januaru 1955. godine došlo do suđenja ovoj dvojici revolucionara.
Zajednički sudski proces Dedijeru i Đilasu su kulminaciona tačka druženja Milovana Đilasa i Vladimira Dedijera. Poslije ovih suđenja njihovi životni i politički putevi će se razdvojiti u dva politički suprotna smjera.
Zbirno rečeno. U miru i u postrevolucionarnoj borbi za slobodu potrebna je druga (individualna) vrsta hrabrosti u odnosu na ratnu (grupnu) hrabrost.
U miru je potrebna (lična) građanska hrabrost, pomiješana sa individualnim moralom i tradicijom, što očito Dedijer nije imao dovoljno. A moguće nije ni želio da izgradi sebe na novi, viši način političkog djelovanja. Očito da mu je konformizan vlasti bio ugodniji.
Povodom Dedijerovog poziva od strane Komisije, novinar londonskog Tajmsa je pratio po službenoj dužnosti. Tražio je i dobio intervju od njega.
Dedijer je novinaru iznio da je bio pozvan pred Komisiju CKSKJ . U intervju je branio Milovana Đilasa kao humanistu i intelektualca. Ali nije branio Đilasove liberalne političke ideje koje je ovaj iznosio prvenstveno u “Borbinim člancima” krajem 1953. godine i u nepartijskom časopisu Nova misao .
Vladimir Dedijer je jasno istakao da se “ ne slaže sa, niti sam se slagao s mnogim tezama Milovana Đilasa… ali ne mogu prihvatiti bojkot njega kao ličnosti”.
Reagovao je Milovan Đilas. U dužem intervjuu američkom Njujork Tajmsu Đilas je uzeo u zaštitu Vladimira Dedijera solidarišući se sa njim. Takođe, on je kritikovao osnove političkog sistema u zemlji. Založio se za pravo svakog čovjeka, pa i Vladimira Dedijera, da može slobodno iznositi svoje političke stavove bez ikakvih sudskih i krivičkih posljedica.
Partijsko-sudska instanca je njihove izjave-intervjue okvalifikovala kao “ neprijateljsku propagandu ” koje je kažnjiva po čl. 118. Zakona o krivičnom postupku. Da bi se budućem sudskom procesu dala pravna forma, vođena je (24. decembra 1954.g.) i tzv. “javna rasprava”, ali bez prisustva javnosti.
Tako je nastao “Slučaj Đilas-Dedijer”.
Dakle, spletom više okolnosti u jednopartijskom jugoslovenskom društvu i njenim sudskim instancama, stvorena je “pravna” osnova za pokretanje sudskog procesa protiv Milovana Đilasa i Vladimira Dedijera.
Riječ je o prvom velikom partijsko-državnom suđenju u Jugoslaviji za tzv. verbalni delikt.
Ispred CK SK Jugoslavije, stručni partijski predstavnik i subspecijalista u prva tri sudska procesa protiv Milovana Đilasa bio je dr Josip Hrnčević, predsjednik Vrhovnog suda FNRJ i član CK SKJ. Sama ova kadrovsko-pravna činjenica govori o povezanosti (jedinstvu) tužilačke, izvršne i sudske grane vlasti u Jugoslaviji.
Upotreba ovako visoko rangiranog čovjeka sudske grane vlasti, jasno upućuje na to da je ovaj “sudski” proces – politički proces.
Znači, o suđenju Milovanu Đilasu odlučivalo se kod J. B. Tita, uz neophodne konsultacije sa E. Kardeljem i A. Rankovićem.
Milovanu Đilasu je sudski poziv upućen 6. januara 1955. godine.
Sudski proces je održan pred nadležnim Okružnim sudom u Beogradu.
Advokat Milovana Đilasa bio je Veljko Kovačević.
Advokat V. Dedijera je bio Ivo Politeo iz Zagreba. (Ovaj advokat je branio J. B. Tita 1928. g. u tzv. “Bombaškom procesu” a bio je advokat i Alojzu Stepincu 1946. g. po službenoj dužnosti.)
Advokati u ovakvom i uopšte u ovakvoj vrsti procesa nemaju nikakav veći značaj.
Javni tužilac je bio Aleksandar Atanacković.
Sudsko vijeće su sačinjavali: predsjednik Okružnog suda Milivoje Seratlić, sudija Dragoslav Pantović i trojica sudija-porotnika.
Suđenje je održano 24. januara 1955. godine i trajalo je 1 (jedan) dan.
Počelo je u 9 sati. Osim uže familije Milovana Đilasa, suđenju je prisustvovao i Dobrica Ćosić iz, kako je govorio, književnih razloga.
Suđenje je bilo zatvoreno za javnost.
Sud je u cjelosti prihvatio optužnicu, što je jasno naglašeno u obrazloženju.
Đilas je – kako stoji u optužnici – optužen za izjavu datu stranom novinaru (listu) u kojem je tužilac između ostalog naveo Đilasove riječi iz intervjua da “ u Jugoslaviji nema slobodne političke diskusije kao na Zapadu, da je politički sistem u Jugoslaviji zapao u idejnu i političku stagnaciju najreakcionarnih elemenata tako da je ceo sistem veoma blizak staljinizmu, da demokratske snage u nas nemaju svoje političke partije… da vlada monopol Komunističke partije pa bi jednu takvu partiju trebalo stvoriti i otvoriti put klasičnom partijskom sistemu… čime je naneo štetu reputaciji Jugoslavije i vitalnim interesima njenih naroda… učinivši na taj način krivično delo predviđeno i kažnjivo po čl.118.st. 1 KZ”. (Vidi više: Momčilo Cemović “Tajna suđenja Milovanu Đilasu”, Dnevnik-Novi Sad, 1997. str.142-144.)
Na stavove iznijete u optužnici, Milovan Đilas je dao veoma dugu odbranu.
U literaturi koja se bavi problematikom suđenja M. Đilasu, uobičajeno se govori o njegovoj “odbrani”. Međutim, ne može biti riječ o “odbrani”, jer on nije imao od čega da se brani. Naprotiv. On je branio: slobodu, demokratiju, te vladavinu prava u jugoslovenskom društvu zašto se formalno zalaže svaki režim. Jer kod ovakve vrste “izvrnutog” suđenja ili “izvrnute” pravde, krivac ne može biti onaj koji se bori za slobodu govora, kao univerzalnu ljudsku vrlinu. Iako je još dok je bio na vlasti, znao da do prava za slobodom snažno drže makar i formalno sve vlasti. Bez obzira da li vlast vodi apsolutista, domokrata ili ko treći.
Đilas je ipak iznio svoju “odbranu” od gotovo 30 stranica kucanog teksta.
Metodologija Đilasove “odbrane” gledane u svom političkom, pravnom i etičkom jedinstvu (dakle, “odbrana” gledana u cjelini) nije nova. Naprotiv. Ali nova je u tom smislu što Đilas nije dozvolio da bude objekat odbrane, već subjekat koji trpi “pravno” (čitaj: partijsko) nasilje. Upravo u tome i jeste skrivena i malo vidljiva strana i vrijednost Đilasovog aktivnog stava – “ optužujem ” vlast.
Faktički, Đilasova “odbrana” je bila prva velika i aktivna osuda Titovog režima a dolazila je od bivšeg svjedoka i moćnika te iste vlasti.
Osuda vlasti je bila utoliko značajnija što je Tito početkom 50-tih godina XX vijeka, i na političkom Istoku i na političkom Zapadu bio na vrhuncu svoje moći i slave. Tu slavu je i zaslužio, jer je bio jedini evropski državnik koji je gotovo istovremeno pobijedio i Hitlera i Staljina. Pa i Čerčila je znao zaobići, ako ne i nadmudriti.
Đilas je baš na vrhuncu Titove globalne slave, vidio ”crva u jabuci” (M.Đ.). Javno se moralnim imperativom ”dixi et salvi animam meam” (rekoh i spasih svoju dušu).
Đilas u svojoj “odbrani” na sudu ponavlja čitav niz svojih liberalnih ideja iz “Borbinih članaka” (1953. g.) kada mu se nije sudilo dok je bio na vlasti. Ali kada je pao sa vlasti – za autora tih istih ideje – se sudi.
Đilasova “odbrana” je bila troslojna. Ona je upućena ka kritici političke, pravne i etičke strane “sudskog” procesa. Moralu daje primat. Sa moralom i počinje “slovo” u svojoj “odbrani”. Nije to ni malo neočekivano i slučajno. Jer njegova tadašnja pred-pobuna protiv Titove vlasti je primarno moralnog karaktera.
Drugim, a manje vidljivim riječima, njegova “odbrana” izražava stav da nije moralno biti dobrovoljni podanik i da nije moralno biti dobrovoljni rob. Pa čak, i njegova najslavnija (pobunjenička) pripovijetka iz tog doba i nosi naslov ”Anatomija jednog morala”.
On i uzima u svojoj “odbrani” društveni i jedinačni partijski moral kao srž jugoslovenskih društvenih problema i drame.
Dakle, Đilasova “odbrana” – kao i odbrana svakog borca za slobodu – čini jedinstvo i isprepletenost brojnih dimenzija suđenja: moral, politika, filozofija, pravo, tradicija, duh vremena itd.
U ovakvim suđenjima, slojeve “ procesa ” (F. Kafka) je nemoguće razdvojiti. Osim kao prikaz različitih aspekata (uglova) jedinstvene cjeline.
Ovakvo suđenje nije suđenja jednoj ličnosti ili suđenje koje tu ličnost u krajnoj liniji dodiruje. Naprotiv. Riječ je o suđenju ideji o slobodi, čime se prevazilazi karakter, pravna akta i banalnost samog suđenja jednoj ličnosti.
Navedimo samo nekoliko citata Đilasove “odbrane”:
– Optužnica se u suštini ne razlikuje od onih famoznih moskovskih procesa;
– Vaša presuda treba da učini kraj ovakvim ponižavajućim pojavama u našem društvu;
– Da će nas dvojica biti gonjeni i kažnjeni – time je pravnoj svesti u zemlji zadat težak udarac;
– Tužilac čak i ne krije da nas ne goni zakon, pa ni on sam, nego vlada;
– Na osnovu Ustava sam imao pravo da kažem svoje mišljenje… Ustav stoji na našoj strani… i tužilac nije mogao otvoreno pobijati naše pravo, nego se sakrio iza člana 118 KZ, koji kažnjava propagandu;
– Član 118 KZ mi kaže što je to propaganda;
– Moja shvatanja i vladajuća shvatanja su dva suprotna lica jednog te istog – socijalističkog – sistema;
– Zakoni nemaju dovoljno praktičnih mogućnosti za izražavanja… ali praksom ne mogu doći do izražaja;
– Od mene je tražena izjava ( misli se na izjavu na Trećem plenumu CK SKJ januara 1954. – V.P. ) radi jedinstva Partije i zemlje;
– Nikakva ilegalna akcija ne bi mogla biti uspešna niti bi mogla dovesti do demokratije i slobode, nego verovatno do nečega još goreg od datog stanja;
– Šta mislim pod zahtevom za stvaranjem jedne nove političke formacije… je već izražena u mojim člancima u “Borbi”;
– Politika je koncentracija svih oblasti društvenog života;
– Da sam mogao izjave dati u domaćoj štampi – učinio bih. To sam i rekao u izjavi “Njujork Tajmsu”;
– Nijesam jedini Jugosloven koji daje izjave “Njujork Tajmsu”;
– Kod nas postoji ideološki i politički monopol i da ih treba ukinuti i dozvoliti slobodu borbe mišljenja;
– Da bez toga (misli se na slobodu mišljanja – V.P.) mi srljamo u stagnaciju, u kojoj dolaze do izražaja nedemokratske snage;
– Ja govorim što mislim i… između istine i patriotizma nema sukoba, dok je za drugu stranu patriotizam samo ono što njoj godi;
– Optužnica se u stvari ne razlikuje mnogo od onih s famoznih moskovskih procesa. Džepno izdanje Moskve;
– Prozreo sam kud ovaj sistem vodi;
– Danas se količina socijalizma u našoj zemlji ne može više procenjivati jedino na osnovu toga koliko je u njoj i čega nacionalizovano i kolika je uloga države u privredi, nego koliko ima stvarne – duhovne, političke i druge slobode;
– Ovo nije suđenje ličnostima nego slobodi, tačnije preko ličnosti slobodi . (M. Cemović “Tajna suđenja Milovanu Đilasu”, Dnevnik-Novi Sad, 1997. str.144-160.)
Poslije jednodnevnog suđenja, Milovan Đilas je 24. januara 1955. godine osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od 18 mjeseci, uslovno na 3 godine. (Vladimir Dedijer je dobio upola blažu kaznu.)
Na osuđenike, izrečene kazne će različito djelovati.
Vladimir Dedijer više nikada neće počiniti ovakvo ili slično “krivično” djelo. Kazna će mu ostati neizvršena, a kasnije će biti brisana iz sudskog i personalnog dosijea. Kasniji njegov put je uglavnom vezan za život u inostranstvu i neku vrstu (političkog) turizma širom Planete. Jedno vrijeme će provesti i kao borac za globalnu pravdu ( Raselov sud ). Uz to, Vladimir Dedijer će radikalizovati mržnju prema Milovanu Đilasu.
Kod Milovana Đilasa će kazna izazvati suprotan efekat. On će poći suprotnom stazom od Vladimira Dedijera. Krenuće ka vrtlogu novih nemira, pobuna, zaoštravanja, suđenja i zatvora. Njegov kasniji politički put je isključivo vezan za život u svom stanu u Beogradu ili tačnije u zatvoru u okolini Beograda (Sremska Mitrovica).
Poslije ovog suđenja period njegovog “uslovnog mirovanja” je važan. To je period kada Đilas spoznaje da “uslovna sloboda” ima više slojeva od kojih svaki “sloj” nastoji da vodi kažnjenika u mrtvilo, ukočenost, nemogućnost javnog ispoljavanja itd. Riječ je o pokušaju da mu se život uokviri između četiri zida i da se duhovno “ubije”. To je bila jedna od važnijih novih spoznaja njegovog daljeg i dubljeg puta ka pobuni, disidentstvu i “ borbi neprestanoj ” (Njegoš).
Nijesu prošle ni dvije godine (uslovne) slobode, a Milovan Đilas je otvorio novi sukob sa Titom i njegovom vlašću.
