„Bez hrane smo bili danima. Tako iscrpljeni i gladni kopali smo zemlju, tovarili u kolica i gurali ih do brane na Savi.“
„Svi smo bili bosi i u krpama. Danima smo radili bez hrane i neki su od iznemoglosti padali. Ustaški čuvari pokušali su bičevima da ih nateraju da ustanu. Kad to nisu mogli onda smo morali da ih prekrijemo pijeskom i tako žive zakopamo u branu. Ali tako da ništa ne smije da viri. Ni dio tijela, ni odeća…“
Ovako je o jezivim zverstvima u logoru u Jasenovcu svedočio Ilija Ivanović, jedan od retkih koji su ih preživeli. Njegovo ali i druga svjedočenja srpskih zarobljenika, ali i njemačkih oficira koji su se zgražavali zločinima u logorima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj zabilježio je i u svojoj monografiji “Jasenovac – Aušvic Balkana” obnarodovao je izraelski istoričar Gideon Grajf. Svoja istraživanja predstavio je u Velikoj vijećnici Gradske kuće u Subotici na tribini u organizaciji Fondacije za srpski narod i državu.
Jedan od najvećih istraživača Holokausta i drugih nacističkih zločina, u proteklih desetak godina bavio se za srpski narod bolnom temom logora u Jasenovcu i tokom svojih istraživanja utvrdio više od 700.000 žrtava, mahom Srba, Jevreja i Roma, u čak 40 logora na prostoru Nezavisne države Hrvatske. Manji logori su vremenom zatvoreni jer je odlučeno da centar za istrjebljenje ova tri naroda bude Jasenovac, udaljen 95 kilometara od Zagreba i smješten između rijeka, koje su bile dobra prevencija od bjekstva.
Takođe, potvrđeno je 57 metoda mučenja i ubijanja zatvorenika, kao i omiljeno oružje “srpski sjekač”, nož sa sječivom od 12 centimetara, povezan sa rukavicom.
Uslovi u kojima su boravili zatvorenici, među njima mnogo žena i djece, zgražavali su čak i njemačke nacističke vojnike. Ustaše su htjele da dodirnu, osjete žrtvu dok umire, dok su Njemci bili distancirani. Postoje i druge razlike koje čine Jasenovac čak varvarskijim u odnosu na Aušvic, Treblinku, Majdanek i druge logore istrjebljenja.
-Naše trupe moraju da budu tihi svedoci ustaških zvjerstava. Morali bi da reagujemo i intervenišemo. Sada ne smijemo. Možda će se desiti kasnije – zapisao je jedan njemački vojnik.
-Sada ulazim u koncentracioni logor u Jasenovcu. Tu je gomila žene i djece bez odjeće. Svi spavaju na betonskim pločama. Svuda odzvanja plač i kukanje. To je nepodnošljivo. Ne mogu da slušam. Malo dalje, na mokroj slami spava 50 gole djece. Polovina je već mrtva. I ostali će ubrzo – sjeća se Edmond Rajzer.
Za nijansu u boljem položaju bili su majstori, bravari, kovači i druge zanatlije, koji su bili korišteni dok se logor širio. Međutim, kada je postalo jasno da tu neće nići industrijski kompleks po uzoru na njemački, i oni su svirepo ubijani.
-Marširali smo u dva reda. Ustaški vojnik sa puškom stao je na sredinu. Bio sam preplašen. Želio sam da pobjegnem ali sam znao da je to nemoguće. Išao je od jednog do drugog i pitao gdje smo radili. U zgradi za lance, rekao sam, ja sam bravar. Rekao je da ostanem tu. Podijelili su nas u dvije kolone. Znali smo da jedna neće dočekati zoru, ali koja. U jednom trenutku, moj školski drug Milovan osmjeli se i pobježe u drugu grupu. Umjesto da zapuca, ustaški vojnik ga je samo pogledao i rekao “dobro, odabrao si, ostani tu” – sjeća se jedan srpski zarobljenik. – Mi smo preživjeli. Milovanova grupa nije. Razmišljam često o Milovanu. Možda je njegov potez presudio da preživimo. Za ustaše je smrt bila važnija od života.
Do ovakvih svjedočenja od kojih se ledi krv u žilama, kao i činjenica poput one da je izvjesni Petar samo tokom jedne noći ubio 1360 srpskih zatvorenika nije bilo lako doći.
-To nije bilo samo dokumentovanje istorije, već dugačka i intenzivna borba, za koju je trebalo mnogo snage, ali u koju sam bio spreman da investiram. Kada sam započeo svoj put da ispravim te zabludne činjenice o srpskom narodu, odmah sam primijetio zajednički imenilac između negiranja Aušvica i negiranja Jasenovca i onoga što se tamo desilo srpskim žrtvama od strane NDH i hrvatskih ustaša. To me je motivisalo da nastavim i obećavam da će moja borba da se nastavi još jače – poručio je Grajf na predavanju koje je organizovala Fondacija za srpski narod i državu. – Nisam mogao da ostanem nijem na nepravdu koja je nanesena srpskom narodu. Na kakve sam prepreke nailazio tokom istraživanja, ne možete ni da zamislite. Hodao sam okružen tjelohraniteljima, dobio više od 20 prijetnji smrću. Ali još sam živ i nastaviću svoju borbu dok god dišem.
Istraživanja do kojih je došao pokazala su, kako kaže, da i od najgorih postoje još gori.
-Ustaški režim i njegovi vinovnici bili su gori od nacista. Njihovi zli umovi su bili gori. Nadmašili su Nemce u njihovoj želji za krvlju – ističe profesor. – Katolička crkva ne samo da nije reagovala i pokušala to da spriječi, već je i podržavala zločin. Kardinal Stepinac je mogao da stane na put tome, ali nije. To je crna tačka u istoriji katoličke crkve koja nikada neće biti izbrisana.
Zbog svega toga, ono što se desilo u Jasenovcu nikada ne smije da se zaboravi.
-Istorija je veliki lanac, koji se ne može presjeći. Svaka nacija mora sa njim da se suoči, bilo da su u pitanju lijepe stvari, bilo tragične. Srpski narod mora da se sjeća. To će ojačati buduće generacije – poručuje Grajf. – U tome je jako važan obrazovni sistem, ali i sedma umjetnost može da pomogne. Ali samo pod uslovom da su istorijske činjenice prikazane onakvim kakve su zaista bile. Kao što svaka osoba na svijetu treba da posjeti Aušvic, tako treba da posjeti i Jasenovac, crveno upozorenje čovečanstvu o tome šta okrutnost može da napravi. Oni više nikada i nigdje ne smiju da se ponove!
