Kada je u izraelskom bombaškom napadu prošle nedjelje ubijen Hasan Nasralah, vođa Hezbolaha, nije samo obezglavljena zastrašujuća milicija koja je prisilila oko 60.000 Izraelaca da napuste svoje domove zbog čestih raketnih napada. Takođe je zadat težak udarac Iranskoj “osovini otpora”, konstelaciji posredničkih snaga koje Iran decenijama koristi za napad na Izrael i zapadne interese na Bliskom Istoku. Pored napada na Hezbolah, višemjesečno rasparčavanje Hamasa u Gazi značajno je smanjilo sposobnost Irana da pravi probleme ako se osjeća ugroženim. Ti porazi, zauzvrat, mogu podstaknuti Iran da se oslanja na svoj drugi oblik odvraćanja: nuklearni program.
Posljednjih dana, usred izraelskih napada na Hamas, Hezbolah i militante koje podržava Iran u Jemenu, iranski zvaničnici su počeli da insinuiraju da bi izraelska agresivnost mogla podstaći Iran da razvije nuklearno oružje. Drugi su sugerisali da bi ajatolah Ali Hamenei, vrhovni vođa Irana, mogao da opozove raniju fatvu, ili religijski dekret, kojim zabranjuje težnju za nuklearnim oružjem. Režim je proširivao broj i sofisticiranost centrifuga koje koristi za prečišćavanje uranijuma. Sada ima veliku zalihu materijala koji je blizu kvaliteta potrebnog za oružje. Moguće je, mada još uvijek nije vjerovatno, da bi Hamenei mogao odlučiti da je jedini način da zaštiti svoj režim, koji preziru čak i njegovi građani i koji je ranjiv na izraelske napade, da razvije nuklearno oružje.
Amerika i Izrael dugo obećavaju da Iranu neće dozvoliti da napravi bombu. Izrael, naročito, izgleda da ima detaljne obavještajne podatke o napretku iranskog nuklearnog programa. Ako primijeti znake da Iran prelazi prag, mogao bi da napadne iranske nuklearne lokacije – što je bio blizu da uradi 2011. godine. Međutim, nema garancije da bi to uspjelo. Upućeni izraelski izvori, u rijetkim trenucima iskrenosti, priznaju da je šansa da se iranski nuklearni program značajno osakati vazdušnim napadima možda prošla: relevantna postrojenja su preduboko u zemlji, a nuklearno znanje se proširilo. Bombardovanje bi zapalilo region dok bi program samo odložilo za nekoliko mjeseci, tvrde pojedini.
Prvo pitanje je kakvom arsenalu Iran teži. Nuklearno oružje zahtijeva tri stvari: jezgro fosilnog materijala, kao što je obogaćeni uranijum; bojevu glavu koja može da sadrži taj materijal i pokrene lančanu reakciju koja se završava eksplozijom; i sistem isporuke, kao što je bomba ili raketa, za transport bojeve glave do cilja. Iran možda ne bi proizveo sve to odjednom. Mogao bi da proizvede materijal za oružje bez funkcionalne bojeve glave ili da napravi bojevu glavu bez odgovarajućeg sistema isporuke.
Iran bi takođe mogao da izgradi potpuno oružje, ali da se, kao Izrael, uzdrži od objavljivanja da je to učinio. Namjera iza takve netransparentnosti je da se iskoriste prednosti odvraćanja nuklearnim oružjem bez preuzimanja svih diplomatskih troškova. Mnogo bi zavisilo od toga koliko bi Iran bio otvoren. Mogao bi da izgradi oružje potpuno tajno, pod pretpostavkom da bi odvraćanje bilo efikasno jer bi strane obavještajne agencije imale neku predstavu o tome šta on radi. Mogao bi da jasnije signalizira svoje namjere tako što bi protjerao međunarodne inspektore, povukao se iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT) i opozvao fatvu. Ili bi mogao da sprovede nuklearni test, čime bi garantovao da ima funkcionalni uređaj i pokazao svoje sposobnosti svijetu, ali bi takođe izazvao međunarodnu osudu.
Upućeni izraelski izvori, u rijetkim trenucima iskrenosti, priznaju da je šansa da se iranski nuklearni program značajno osakati vazdušnim napadima možda prošla: relevantna postrojenja su preduboko u zemlji, a nuklearno znanje se proširilo. Bombardovanje bi zapalilo region dok bi program samo odložilo za nekoliko mjeseci, tvrde pojedini
Bez obzira na to da li je Iran otvoreno ili tajno prešao nuklearni prag, morao bi da odluči koliko bombi da izgradi i kako da ih upotrijebi. Mogao bi, poput Izraela 1960-ih, da izgradi samo nekoliko naprava u nadi da će mu saveznici priteći u pomoć kada bude bio ugrožen kako bi izbjegli nuklearni rat. Problem Irana je što nema jasne zaštitnike: nije sigurno da bi Rusija intervenisala da spasi režim. Druga opcija bi bila da se ugleda na Indiju. To bi podrazumijevalo izgradnju većeg, mada ipak skromnog arsenala, koji bi mogao da preživi prvi udar neprijatelja, omogućavajući kasniju odmazdu.
Prije deset godina mnogi eksperti i zvaničnici smatrali su da je indijska opcija najvjerovatniji pravac za Iran. To bi se svidjelo iranskim liderima, koji bi mogli da zadrže strogu kontrolu nad oružjem – kao što su to radili s hemijskim oružjem u prošlosti – umjesto da prenose ovlašćenja za njegovu upotrebu na komandante na terenu. Međutim, u posljednjim godinama, iranske procjene su se možda promijenile. Čini se da se jaz u vojnom smislu između Izraela i Irana širi. Štaviše, režim je sve ranjiviji kod kuće, suočen s rastućim nezadovoljstvom. Takođe postaje hrabriji u vojnom smislu, što je pokazao kada je lansirao rakete na Pakistan u januaru i nedavno na Izrael.
Osnaženi iranski generali mogli bi da preferiraju treću opciju: pakistanski model, u kojem bi izgradili mnogo veći arsenal – stotine umjesto desetina bojevih glava – koji bi bio dizajniran za prvu i brzu upotrebu u sukobu kako bi se odbranili od čak i manjih konvencionalnih vojnih prijetnji. To bi moglo zahtijevati izgradnju malih nuklearnih oružja, njihovo široko raspoređivanje kako bi se osigurala mogućnost upotrebe u krizi i delegiranje ovlašćenja za njihovu upotrebu komandantima na terenu.
Izbor opcije se odnosi na drugo pitanje: kako bi nuklearne sposobnosti oblikovale ponašanje Irana? Politikolog Kenet Volc je 1981. godine objavio esej pod nazivom “Širenje nuklearnog oružja: više može biti bolje”, u kojem je tvrdio da su zemlje sklone da postanu sigurnije i samim tim opreznije kada su naoružane nuklearnim oružjem. “Dokazano je bez izuzetka da se svako ko dobije nuklearno oružje ponaša oprezno i umjereno”, tvrdio je Volc godinama kasnije govoreći o Iranu. Godine 2007. Žak Širak, tadašnji predsjednik Francuske, bio je flegmatičan u vezi s idejom nuklearnog Irana. “Ono što je opasno u ovoj situaciji nije činjenica da imamo nuklearnu bombu”, rekao je. “Imati jednu ili možda još jednu bombu malo kasnije, pa to nije previše opasno.”
Režim u Teheranu je proširivao broj i sofisticiranost centrifuga koje koristi za prečišćavanje uranijuma. Sada ima veliku zalihu materijala koji je blizu kvaliteta potrebnog za oružje
Mnoge druge užasavaju ovi argumenti. Skot Sagan, još jedan politikolog, iznio je dva protivargumenta. Jedan je rizik da bi nuklearni materijal mogao biti ukraden ili prodat teroristima, bilo od strane odmetnutih članova režima ili uz njegovo odobrenje. Drugi je da bi oružje moglo poslužiti kao “nuklearni štit”, što bi Iranu omogućilo da postane agresivniji, siguran u saznanju da ne može biti napadnut. To se upravo desilo s Pakistanom, tvrdio je Sagan: vojne snage te zemlje dozvolile su paravojnim grupama i maskiranim trupama da uđu na teritoriju pod indijskom kontrolom 1999. godine, dijelom zato što je sticanje nuklearnog oružja prethodne godine učinilo vojne starešine sigurnijima. Slično je i sa Sjevernom Korejom, koja je nakon prvog nuklearnog testa 2006. torpedovala južnokorejski brod 2010. godine.
Kako bi se ovi dinamički obrasci odrazili u Iranu? Iran, poput Pakistana, ima dugu istoriju finansiranja, naoružavanja i podržavanja oružanih grupa kako bi nadoknadio konvencionalnu vojnu slabost i vršio pritisak na svoje protivnike, pri čemu je Izrael na prvom mjestu. Režim ne bi želio da dijeli nuklearnu tehnologiju s posrednicima, koliko god neke militantne grupe željele da dobiju neki nuklearni materijal preko svojih simpatizera unutar iranskih bezbjednosnih snaga. Međutim, mogao bi se lako odlučiti da mu imunitet koji pruža nuklearno oružje omogućava da pojača svoju podršku posredničkim grupama i da podstakne te grupe da intenziviraju pritisak na Izrael.
Međutim, ovo pitanje nije tako jednostavno. Nuklearno oružje pruža sigurnost, ali ne i potpuni imunitet od napada. Argentina je 1982. godine napala Foklandska ostrva uprkos britanskoj nuklearnoj sposobnosti. Iranski napadi raketama na Izrael i Pakistan, dvije nuklearne sile, dokazuju da nuklearni štitovi imaju svoje slabosti. Štaviše, Pakistan je sklon da prima islamističke posrednike na svoju teritoriju – pa čak je i tada Indija izvršila vazdušne napade na njih 2019. Iran je više volio da njeguje strane grupe daleko od svojih granica. Dakle, osim ako Iran ne bi proširio nuklearnu zaštitu na Irak, Liban, Siriju i Jemen – što je malo vjerovatno, prije svega zato što bi to zahtijevalo prilično veliki arsenal sa sofisticiranom komandnom i kontrolnom infrastrukturom, sposobnom da preživi više rundi napada – te bi grupe i dalje bile izložene američkoj i izraelskoj vojnoj moći.
To pokreće treće pitanje: kako bi drugi reagovali na Iran koji je uspješno izgradio i rasporedio nuklearno oružje? Šezdesetih godina prošlog vijeka Amerika je razmatrala napad na kineski arsenal koji je bio tek u začetku. Odlučila je da odustane od takve rizične operacije. Danas, jasno je da je izraelska obavještajna služba prodrla duboko u Iran i, zajedno s Amerikom, mogla bi smatrati da može locirati i napasti mjesto gdje se sklapaju ili skladište bojeve glave. To bi samo po sebi moglo izazvati nemire unutar Irana, iranske osvetničke akcije protiv američkih baza i arapskih država, kao i širi regionalni rat, koji bi se mogao preklopiti s postojećim sukobima.
Nuklearno oružje pruža sigurnost, ali ne i potpuni imunitet od napada. Argentina je 1982. godine napala Foklandska ostrva uprkos britanskoj nuklearnoj sposobnosti. Iranski napadi raketama na Izrael i Pakistan, dvije nuklearne sile, dokazuju da nuklearni štitovi imaju svoje slabosti
U praksi, odgovor bi mogao biti suptilniji. “Mada bi iranski nuklearni test naišao na osudu širom svijeta i doveo do privremenog porasta podrške novim sankcijama protiv Teherana entuzijazam bi opao u narednim mjesecima i godinama”, kazao Erik Bruer iz Inicijative nuklearna prijetnja. Iran je već podložan mnogim sankcijama; Kina i Rusija bi pomogle da ga zaštite od bilo kakvih dodatnih sankcija koje bi mogle uslijediti. A ako arsenal ne bi mogao biti eliminisan, rivali Irana bi se okrenuli odvraćanju da bude upotrijebljen – kao što su Amerikanci pokušali da učine u Aziji nakon što je Sjeverna Koreja stekla nuklearno oružje 2006.
Amerika bi vjerovatno proširila svoj nuklearni kišobran nad Saudijskom Arabijom, drugim arapskim saveznicima i Izraelom, koji trenutno nemaju formalne garancije. Taj korak, koji bi pokrenuo mnoga pitanja – da li bi Amerika, na primjer, rasporedila taktičko nuklearno oružje na Bliskom istoku, kao što to čini u Evropi – imao bi dva cilja. Jedan bi bio da uvjeri Iran da bi svaka upotreba njegovog oružja rizikovala uništenje režima. Drugi bi bio da odvrati američke prijatelje u regionu od težnje za sopstvenim nuklearnim oružjem.
Saudijska Arabija već dugo tvrdi da će odgovoriti na razvoj iranske bombe tako što će napraviti svoju. Egipat, Turska i Ujedinjeni Arapski Emirati takođe bi vjerovatno istražili takvu opciju. To ne znači da je trka u naoružanju nuklearnim oružjem neizbježna. UAE želi da umanji tenzije s Iranom i izbjegne regionalni sukob, a ne da postane meta. Egipat je insolventan i disfunkcionalan, daleko je od toga da bude prijetnja. Jordan je bankrotirao. Čak bi i Saudijska Arabija vjerovatno radije izabrala američku zaštitu nego neizvjesnu potragu za bombom, koju bi možda mogla dobiti samo uz pomoć Pakistana.
Izrael se suočava s drugačijom dilemom. Od 1960-ih godina, Izrael je bio suzdržan u vezi sa svojim nuklearnim oružjem, govoreći samo da neće biti prva zemlja koja će “uvesti” nuklearno oružje u region. Izrael bi se suočio s jakim pritiscima da preispita tu politiku i javno proglasi svoj nuklearni status, uprkos neizbježnoj diplomatskoj osudi. Izraelski lideri bi takođe mogli željeti da istaknu svoje nuklearne sposobnosti, prikazujući podmornice i rakete koje nose bombu. Nuklearni test je takođe jedna od mogućnosti.
To bi bilo rizično, upozorava Ričard Nefju iz Instituta za politiku Bliskog istoka u Vašingtonu. “Ako pruže puno novih informacija o svojim navodnim programima oružja, mogli bi čak otkriti slabosti ili nedostatke za koje niko ne misli da ih imaju”, kaže on. “Čuvanje tog oružja u tajnosti može imati mnogo veću vrijednost odvraćanja nego njegovo isticanje, pošto svi pretpostavljaju da moraju imati nešto vrhunsko.”
U svakom slučaju, dinamičnost odvraćanja između Izraela i Irana bila bi zabrinjavajuće neprovjerena. Amerika i Sovjetski Savez su nekoliko godina radili kao saveznici prije nego što su se upustili u nuklearni spor. Indija i Pakistan su imali dobro uspostavljene kanale komunikacije. Izrael i Iran nemaju takvu istoriju. Tokom protekle godine, njihov rat iz sjenke je postao sve žešći. Iranska bomba bi bila opasan i nepredvidiv dodatak već eksplozivnom regionu.
