“ Rođen sam 10. Marta 1879. g u Boljevićima, u kapetaniji crmničkoj, u Crnoj Gori od oca Simona Markišina Plamenca, bivšeg oficira crnogorske vojske i majke Jovane Petra Đuraškovića iz Očevice.
Sve što je mogao jedan običan smrtnik postići i doživjeti u društvenoj hijerarhiji, postigao sam i doživio sam, i to veoma rano, još u mojim mlađim godinama. Po struci sam bio profesor apstrahne filozofije. Bio sam školski nadzornik; narodni poslanik u nizu izbornih skupštinskih perioda; državni savjetnik; ministar raznih resora; predsjednik vlade i vršioc dužnosti kraljevske vlasti i td. Pri tome javnom radu rukovodila me je osobita ljubav koju sam gajio od prvih dana moje madosti prema Crnoj Gori i prema mojoj naciji. Za vrijeme perioda moje političke vladavine, kraljevina Crna Gora doživjela je jedan čitav preporod ekonomski i politički. A moja nacija, na čelu sa Crnom Gorom i Srbijom, doživjela je u ovom istom periodu, blagodareći i mojoj ogromnoj državničkoj inicijativi najveći nacionalni trijumf…
Sa mojom ženom Anđom , rođenom Popović , ćerkom Mihajila Popovića , državnog savjetnika sa Cetinja, rođene 24. decembra 1885. g. i svršene učenice ženskog instituta na Cetinju, rodio sam petoro djece: Bosiljku , kćer, udatu za Nikolom Pešićem , sekretarom Narodne Skupštine u Beogradu; Vladimira , sina, novinara, oženjenog sa Zagorkom , rođena Veljković , koji do danas porodiše dvoje djece: Kseniju , kćer, i Ratislava, sina; Vojislava , sina, koji umrije još kao mali na Cetinju u godini 1911. i tamo bi sahranjen; Mirka , sina advokata i Vjeru , kćer udatu u Rimu za barona Antonio Scaduto Mendola , sekretara Ministarstva spoljnih poslova u Rimu. ..
Međutim, ja sam već star čovjek. Lebdi mi smrt nad glavom, po zakonima prirodnim i zakonima božjim. Sudnji čas može nastupiti svakog trenutka. Stoga želim da se ova moja oporuka, ova moja potonja volja nađe napismeno u času kad zauvijek sklopim moje umorne oči.”
Ovako je moj đed Jovan pisao u svom testamentu 14. maja 1943. godine dok je živio u Beogradu, u ulici Kralja Milana 35/4 u svojoj 64. godini.
Kao da je slutio da će ubrzo, samo godinu dana nakon toga, biti ugašen njegov život. Ono što sigurno nije nikada mogao pomisliti da će se to dogoditi u voljenoj mu Crnoj Gori gdje će biti mučki ubijen i da mu se neće znati ni ubice ni groba ni nakon 80 godina od tog zločina.
I kada iz Strazbura gdje živim i gdje je centar Evropskog suda za ljudska prava, pratim i saosjećam sa raznim ljudskim sudbinama o kojima odlučuje taj sud, pitam se – zar moj đed, ako je nešto pogriješio, nije imao pravo na pravično i fer suđenje i pravo na dostojanstvenu smrt, ako bi na nju bio osuđen . A nadasve, da li on i mi kao njegova porodica kojoj su ubice otele njega, njegov život i njegove zemne ostatke, imamo pravo na sahranu i grob na kome bi smo ga obilazili i oplakivali.
To sam pitanje pokrenula pred nadležnim institucijama Crne Gore kao najstariji živi potomak – unuka Jovana S. Plamenca. Nadam se da će uslijediti ubrzo i njihova odgovarajuća reakcija, kao što je to bio slučaj kada sam nedavno imala čast i zadovoljstvo da mi na moj upit u vezi đeda odgovori bukvalno odmah uvažni gospodin Roderik Mur , ambasador SAD u Crnoj Gori u periodu od 2007. do 2010. godine.
Ni jedan prepisani papir koji je do sada objavljen (nerijetko, kako se pokazalo, i sa falsifikovanjem izvornih podataka) ne može da zamijeni lične uspomene o istini saopštavanoj u razgovorima između članova bliske familije koje sam slušala još od najranijeg djetinjstva.
Za mene Jovan nije bio visoki rukovodilac, istorijska ličnost, on je bio i ostao moj najljepši i najdrži đedo , legenda i savršenstvo, a to ko je bio moj đed u istorijskim razmjerama shvatala sam tek svojim odrastanjem da bih u ovim mojim poznim godinama to najbolje razumjela.
Izuzetne fizičke ljepote, bio je vrhunski intelektualac, završio čistu filozofiju u Jenu (Njemačka) na Univerzitetu koji je osnovan 1558. a kasnije dobio naziv ”Friedrich Schiller” . Govorio je, čitao i pisao njemački, francuski, engleski, italijanski i ruski jezik o čemu zaključujem iz njegove bogate privatne arhive koju čuvam kao najdragocjeniju stvar.
Srećna sam što mi je ostalo u pamćenju kako sjedim na đedovim koljenima i kako je samo za mene igrao “mečku” dok me je baba Anđe hranila, kada su me roditelji poveli kod njih da bi me izolovali, jer je moj mlađi brat Ratko dobio veliki kašalj. Moja tetka Vjera je bila začuđena kada sam u jednom od brojnih evociranja uspomena opisala đedove pidžame do u detalje poslije toliko godina. Vrlo sam bila ponosna kada bi mi “Babanđe” (kako sam je zvala) pričala da je đedo govorio da u životu nije video pametnije dijete od mene.
Neću nikada zaboraviti kako me je zvao da me poljubi “ dodji da te miši đedo” po tadašnjem običaju da djecu ne treba ljubiti u lice nego u kosu. Žalim što mi je ta privilegija i mnogo toga drugog što bi mi moj đed pružio oduzeta njegovim svirepim ubistvom.
Baba Anđa, Jovanova žena, bila je ljepotica, a njen otac Mihajlo Mišo Popović, upravnik dvora Kralja Nikole . Završila je u to doba školu u Institutu za mlade djevojke iz dobrih porodica Crne Gore ”Smolenski” . Osnovan je od ruske carice kao onaj iz Petersburga gde su se školovale ćerke vlastele i među njima crnogorske princeze pa i princeza Ksenija sa kojom je moj đed dijelio snažno prijateljstvo, naklonost i poštovanje. Kada bi baba grdila svoju djecu zvali su je institutka jer je imala manire koji su im bili naučeni u tom carskom institutu.
Moja baba Anđe bila je prinuđena zbog poznatih događaja da napusti Crnu Goru 1919, sa svoje troje djece među kojima najstarijim – mojim ocem Vladimirom, stricom Mirkom i tekom Bosiljkom, a trudna sa tetka Vjerom. Pomogli su joj da to učini i bezbjedno se ukrca na brod “Dondolo” koji ih je prebacio u Italiju američki kapetan Brice i čuveni obavještajac i savjetnik tadašnjeg predsjednika SAD Vilsona Vudroa major Furlong . Još čuvamo fotografiju majora Furlonga sa posvetom mojoj babi. To nije zaboravio ni moj đed, kao ni njegova djeca – moj otac, stric, tetke i mi, njihovi nasljednici, ostali smo zauvjek zahvalni za ovu pomoć. Ponosna sam što su moja ćerka Zorana, koja je diplomirala na prestižnom Georgetown Univerzitetu, diplomatskoj školi School of Foreign Services i moji unici, oboje visoko obrazovani, uzorni državljani SAD gdje žive.
A moja vječita žal je što nisam imala prilike da se rodim u Crnoj Gori. Ipak ljubav koju nam je prenio đed prema našoj otadžbini sastavni je dio našeg DNK, iako smo svi rasuti po svijetu – ja sa mojom mlađom ćerkom Jovanom , uglednom doktoricom i njenom porodicom u Strazburu (Francuska), moja starija ćerka Zorana sa svojom djecom u Americi, kao i djeca mog pokojnog brata Ratislava i njihove porodice u Francuskoj i Engleskoj.
Živim za dan kada ćemo se svi okupiti u Crnoj Gori da sahranimo zemne ostatke našeg Jovana i podignemo mu grob.
Neka ovaj moj tekst bude podsjecanje na mog đeda, ali i na sve žrtve koje, kako su naveli mladi predsjednici Milatović i Spajić , ne smijemo dijeliti ni po čemu, a moramo se odužiti patnjama tih žrtava i njihovih porodica. Tu u prvom redu mislim upravo na jedan civilizacijski i human, viteški odgovor Crne Gore u kakvu je vjerovao moj đed, a ta tradicija mora biti nastavljena. Žrtve ne smiju biti zaboravljene. Neka mladim generacijama ovo bude nauk da ništa nije vrednije od života i da sve naše razlike treba da shvatimo ne kao razlog za neprijateljstvo već kao veliku privilegiju za što bolji razvitak naše jedine i najljepše otadžbine Crne Gore.
(U Strazburu, 5. maja 2024.)
U saopštenju koje su pripremile advokatice Vesna i Sonja Čejović u dogovoru sa gospođom Ksenijom Plamenac Vidinić, unukom čuvenog Jovana S. Plamenca i suprugom proslavljenog golmana, nosioca zlatne i srebrne olimpijske medalje i trenera Blagoja Baneta Vidinića , kaže se sljedeće:
“U novembru 2016. godine, otvoreno je u sklopu vazduhoplovne vojne baze u Golubovcima, njemačko ratno groblje na kome počivaju 64 pripadnika nacističke vojske Njemačke, poginuli tokom Drugog svjetskog rata. Polaganju vijenaca prisustvovali su predstavnici Crne Gore i Njemačke i članovi porodica poginulih njemačkih vojnika. Generalna sekretarka njemačkog Narodnog saveza za brigu o njemačkim ratnim grobovima, koji je pokretač ove inicijative, izjavila je da je to poruka mira, a predstavnica crnogorskog Ministarstva vanjskih poslova ocjenila je tom prilikom da Crna Gora ovaj čin smatra ispunjenjem civilizacijske dužnosti kao što je to uradilo 45 država prije naše.
Dok pali njemački vojnici počivaju na groblju koje čuvaju pripadnici naše vojske, porodica Jovana S. Plamenca, posljednjeg Predsjednika Vlade Kraljevine Crne Gore, i vršioca kraljevskih vlasti poslije smrti Kralja Nikole, a prije toga Predsjednika Narodne Skupštine Crne Gore, te ministra raznih resora, godinama uzalud traži od crnogorskih vlasti da im omogući da saznaju gdje je bez suđenja ubijen Jovan S. Plamenac, gdje su završili njegovi zemni ostaci, kao i da se porodici isti predaju, kako bi mogli dostojanstveno da ga sahrane. Porodica je ukazala da je sveta dužnost Države Crne Gore da to omogući, a i da obilježi mjesto njegove pogibije. Istina, imajući u vidu svijest naših ljudi, obilježja koja ne čuva vojska u za javnost nepristupačnim mjestima, nažalost, predmet su brutalnih vandalizama, o kakvoj god političkoj orjentaciji neke istorijske ličnosti je riječ. Nažalost, crnogorske vlasti nisu imale do sada isti nivo senzibilnosti za civilizacijsku dužnost prema Jovanu S. Plamencu, kako su to iskazali u odnosu na zahtjev njemačkog Narodnog saveza za brigu o njemačkim ratnim grobovima. Na upite i urgencije porodice Plamenac da dobije podatke iz tajnih arhiva o tome gdje je nastradao njihov predak i kako, i gdje se nalaze njegovi zemni ostaci, baš niko od nadležnih vlasti nije ih udostojio ni odgovora. Nasuprot tome, bivši Ambasador SAD u Crnoj Gori, Roderik Mur, koji je predao Crnoj Gori istorijska dokumenta u posjedu SAD-a, istog dana je odgovorio na upit unuci Jovana S. Plamenca, gospođi Kseniji Plamenac Vidinić, dostavljajući joj svu arhivsku građu pok. Jovana S. Plamenca koja se odnosi na period njegovog života u toj zemlji.
Porodica ne traži preispitivanje istorijske uloge pok. Jovana S. Plamenca, vođe Božićnog ustanka, 1919. i svakako, vrlo značajne istorijske ličnosti. To je posao istoričara. Oni traže kosti svog pretka, podatke o njegovom ubistvu i njegove zemne ostatke.”
