Gotovo sedam mjeseci nakon što je Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) najavio da će predložiti Skupštini usvajanje rezolucije o osudi tog zločina, taj dokument još nije ušao u parlamentarnu proceduru zato što ga nije potpisao nijedan poslanik.
Prema Poslovniku najvišeg zakonodavnog doma, dovoljno je da jedan parlamentarac potpiše predlog da bi on formalno ušao u Skupštinu.
Tekst predloga rezolucije o pokolju čija će stogodišnjica biti uskoro obilježana, pisali su reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i akademik Šerbo Rastoder , i dostavili ga poslaničkim klubovima sredinom februara. Međutim, kako su pisale “Vijesti”, većina njih tada nije željela da kaže hoće li ga podržati. Jedino su iz Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića poručili da neće glasati za usvajanje te rezolucije.
Rastoder je rekao juče “Vijestima” da misli da su razlozi zbog kojih se predlog dokumenta još nije našao u skupštinskoj proceduri – isključivo političke prirode. On kaže da se “dugo ‘skrivala’ činjenica” da je, od 24 člana odbora čiji je dio, jedino potpredsjednik Bošnjačke stranke (BS) Jasmin Ćorović bio protiv toga da se predlog uputi Skupštini. Tvrdi da su tekst “bezrezervno poržali” poslanik Demokratske partije socijalista (DPS) Abaz Dizdarević , njegov partijski kolega i čelnik Petnjice Samir Agović , svi članovi odbora koji dolaze iz Socijaldemokratske partije (SDP), te neki funkcioneri BS-a, poput Rahmana Husovića , Ermina Čindraka i Tufika Drndara .
“Prosto iznenađujuće, ali očekivano. Znali smo i tada i kasnije da vrh stranke (BS-a) politički šibicari i vodi polutajne pregovore oko pozicioniranja u vlasti. Dok su bili izvan vlasti ‘štedjeli smo ih i čuvali od njih samih’, ali sad, kad su zvanično i formalno vlast, stvari stoje na sljedeći način – predsjednik stranke Ervin Ibrahimović me obavijestio da je usaglasio stav s predsjednikom kluba poslanika BS-a Amerom Smailovićem , da će taj klub na prvoj narednoj sjednici Skupštine, kad to procedura dozvoli, iznijeti predlog za usvajanje rezolucije. Može neko pomisliti da je to ‘još jedno puko političko obećanje’, ali cijenim da nije tako. Jer sjećanje na Šahoviće će sigurno preživjeti, a da li će i oni koji su bili i jesu ‘protiv’ tog sjećanja – vrlo je upitno”, naveo je Rastoder.
Ćorović tvrdi za “Vijesti” da je bio protiv upućivanja rezolucije parlamentu zbog odnosa Rastodera prema političarima u odboru, zbog kršenja dogovora o načinu obilježavanja stogodišnjice zločina u Šahovićima, te zbog nekih djelova teksta predloga rezolucije, s kojim, kaže, nije bio saglasan.
On navodi da je, prema dogovoru s prvog sastanka odbora, obilježavanje stogodišnjice trebalo da podrazumijeva organizovanje naučno-istorijskog skupa u Bijelom Polju, klanjanje dženaze za žrtve pokolja i utvrđivanje mogućnosti za eventualno postavljanje spomen-obilježja. Tvrdi da nije bilo govora o rezoluciji, te da je inicijativu o izradi i upućivanju tog dokumenta zakonodavnom domu Rastoder “kasnije pokrenuo samoinicijativno”.
“Na moje pitanje zašto je to urađeno bez konsultacija s nama, članovima odbora, dobio sam sljedeći odgovor: ‘Vi političari ne morate sve da znate’. Zbog takvog odnosa, te kršenja prvobitnog dogovora, a prije svega zbog sadržaja samog teksta rezolucije koji je sadržao određene, za mene neprihvatljive djelove, bio sam protiv toga. I to ne kao funcioner BS-a, već sam glasao u svoje lično ime, što sam i naglasio na skupu”, rekao je Ćorović.
Njegov partijski kolega i doskorašnji poslanik Ibrahimović nije odgovorio na pitanje “Vijesti” zašto nije podržao stavljanje predloga rezolucije u skupštinsku proceduru. Na isto pitanje, list nije dobio odgovor ni od poslanika DPS-a Dizdarevića.
Obrazlažući tvrdnju da pitanje zločina u Šahovićima nije završilo u Skupštini zbog političkih razloga, Rastoder je rekao da je šef parlamenta Andrija Mandić (Nova srpska demokratija) “procijenio da se rezolucija može opstruirati kontra-rezolucijom”, što se, kaže, pokazalo kao infantilan i providan politički gest, “smišljen u glavama onih koji su navikli da pravdaju sve zločine konstrukcijom i navodnim kontrapitanjem – ‘a šta su oni nama radili’”.
Predstavnici nekoliko udruženja građana Vraneške doline dostavili su krajem februara šefu parlamenta predlog “kontrarezolucije” – “o genocidu izvršenom nad srpskim narodom Vraneša od strane Turaka, Bošnjaka, muslimana, koji je počinjen 1906. godine”. Rastoder je “Vijestima” ranije tog mjeseca saopštio da je s Mandićem razgovarao o rezoluciji u Šahovićima, i da su imali korektan razgovor.
“Kad je na organizovanom naučnom skupu u Bijelom Polju 1. jula ponuđeno takvima da svojim učešćem iznesu navodne ‘argumente’, oni su se ‘sakrili’ uvjereni da je ‘laž srpski patriotski interes’, kako je to tvrdio Dobrica Ćosić . Uz to, na naučnom skupu su se predstavnici crnogorske intelektualne javnosti vrlo glasno i rezolutno ogradili od ovog najprljavijeg čina u novijoj crnogorskoj istoriji, glasno poručujući da to nije i ne može biti istorijsko nasljeđe Crne Gore, već samo velikosrpske zločinačke ideologije, koja je isto to ponovila na skoro istom prostoru januara 1943. godine – dakle, manje od dvadeset godina kasnije”, naveo je.
Rastoder je ocijenio da se razlog tome može tražiti u potrebi odbrane ideologije koja stoji iza zločina i koja nastoji da njenom političkom rehabilitacijom uspostavi sistem u kom je zločin počinjen nad drugima i drugačijima – “normalna pojava”.
“Da nije tako, nakon usvajanja Rezolucije o Pivi i Velici, ne vidim niti jedan razlog da se u ovom slučaju ne postupi na isti način, iako se genocid u Šahovićima ne može uporediti s ovima o kojima je usvojena rezolucija. Jednostavno, i u Pivi i Velici i danas žive potomci pobijenih, dok u Vraneškoj dolini više nema ‘turskog uva’, kako bi to rekli velikosrpski nacionalisti”, dodao je sagovornik.
Rezolucija o genocidu u Pivi i Velici usvojena je u Skupštini u julu 2022.
Upitan da li je imao najave nekog poslaničkog kluba da će staviti rezoluciju u skupštinsku proceduru, Rastoder je odgovorio da oni nisu “toliko politički i intelektualno nezreli” da ne vide “ko sve sjedi u crnogorskom parlamentu”. Prema njegovim riječima, rezolucija je “bila i jeste test za zagovornike građanske politike u Crnoj Gori, a ne za ‘političke šibicare’, na šta najviše liče oni kojima su puna usta Evrope, ‘građanske Crne Gore’, pomirenja i sl”.
“Mi smo u cjelosti bili svjesni činjenice da trenutno politička elita u Crnoj Gori demonstrira toliku političku nezrelost, da na svako pitanje na koje se traži jasan i decidan stav odgovara nesuvislo. Umjesto da, na ovo, kao i svako drugo slično pitanje, stave tačku jasnim vrednosnim i moralnim određenjem prema zločinu kao takvom, ovakvim ponašanjem samo su isprovocirali činjenicu da će se o istom pitanju pričati i svake naredne godine”, poručio je akademik.
Rastoder i Fejzić su u tekstu predloga rezolucije naveli da se zločin u Šahovićima desio u mirnodopskim uslovima 1924, i da nikad nije procesuiran. Kao razloge za izglasavanje rezolucije, navode da je počinjen masovni zločin nad muslimanskim življem u Vraneškoj dolini, a da je povod za to bilo ubistvo iz zasjede Boška Boškovića , tadašnjeg načelnika Ministarstva unutrašnjih djela u penziji, u mjestu Ceru, koji je tuda prolazio sa svojim rođakom Miletom , koji je tom prilikom ranjen.
“Nakon što je ubijen Bošković, osoba protiv koje su podnošene interpelacije u Narodnoj skupštini zbog bahatog i nezakonitog ponašanja, njegovo tijelo je donijeto pred crkvu u Mojkovcu. Iako tada nije bio predstavnik vlasti, niti na dužnosti, bez ikakvih dokaza se tokom sahrane pronijela lažna pretpostavka i vijest da su Boška Boškovića ubili muslimanske komite Jusuf Mehonjić i Husein Bošković , iako ovi od 1923. godine nijesu bili na tom terenu, nego u Albaniji”, naveli su autori predloga.
Kako su dodali, bjelopoljski načelnik i drugi predstavnici vlasti ( Nikodim Cemović , Gojko Terić , Lazar Bogićević i dr. uz Sekulu Boškovića ) pozvali su okupljeni narod nakon sahrane Boškovića na “osvetu”, saopštavajući da imaju “odriješene ruke da svete Boška u naredna 24 sata”.
Autori ističu da su “osvetnici”, njih oko 2.000, uglavnom iz okoline, redom ubijali muslimansko stanovništvo u Šahovićima i Pavinom polju. Navode da su u dužini od 19 kilometara “popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli”.
“Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta i ciframa ubijenih se licitira, zavisno od izvora, od 100 do 1.200… Rezultat ovog zločina je bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano. Rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”, naveli su.
Potomci protjeranih i žrtava ovoga zločina žive, kako dodaju, u raznim mjestima Sandžaka, te u selima Islamovac i Gornji Rahići kod Brčkog (BiH), njih 400, kao i u drugim mjestima u ovoj susjednoj državi, te u raznim mjestima u Turskoj.
Na pitanje da li misli je li u redu što ni nakon više od pola godine predlog rezolucije nije u proceduri, Rastoder kaže da bi za njega bilo iznenađenje da su “oni koji o tome odlučuju iskazali odlučno protivljenje ubijanju nevinih ljudi”.
“Pošto ne vidim na javnoj sceni dovoljno takvih, siguran sam da je za njih to u redu. Ali, to ‘nije u redu’ za značajan dio Crne Gore koja ne misli tako. Vjerujem da će se to pokazati već 28. septembra, kad se sprema ‘kolektivna dženaza’ ili javna komemoracija u Bijelom Polju povodom 100 godina od genocida u Šahovićima”, rekao je.
Kako je dodao, siguran je da će “hiljade ljudi koji najavljuju dolazak sa svih strana svijeta tada poslati jasnu poruku svima da je sramota braniti, odnosno skrivati se iza zločina nad nevinim ljudima, ko god da ga je i u čije ime počino”.
“Siguran sam da će biti dovoljno onih koji će tim povodom kriknuti ‘u moje ime – ne’”, konstatovao je Rastoder.
Proteklih godina u crnogorskom parlamentu usvojeno je više rezolucija.
Posljednja, izglasana krajem juna, je Rezolucija o genocidu u sistemu logora Jasenovac i logorima Dahauu i Mauthauzenu.
Osim nje, parlamentarci su u julu 2022. usvojili Rezoluciju povodom vojne agresije Rusije na Ukrajinu, kao i Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici.
Godinu dana prije toga izglasana je Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, dok je 2018. usvojena Rezolucija kojom se poništavaju odluke Podgoričke skupštine iz 1918.
