Sveti carski mučenici Romanovi, ktitorska slava Sabornog Hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću obilježeni su prije tri dana, uz molitveno učešće brojnog vjernog naroda. Svetu Arhijerejsku Liturgiju služio je Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit kemerovski i prokopijevski G. Aristarh, Ruske pravoslavne Crkve uz sasluženje Njegovog Visokopreosveštenstva Mitropolita crnogorsko-primorskog G. Joanikija i Njegovog Preosveštenstva Episkopa budimljansko-nikšićkog G. Metodija, te više sveštenoslužitelja.
Nakon pročitanog Jevanđelja, vladika Metodije obratio se okupljenom narodu, rekavši da je danas divan dan – ktitorska slava ovog Svetog Hrama i ovog bogom čuvanog grada Nikšića.
„Okupili smo se da se Bogu pomolimo i proslavimo ugodnike Božije i mučenike carstvene cara Nikolaja II, Aleksandru caricu i njihovu djecu: Mariju, Anastasiju, Tatjanu, Olgu, Alekseja carevića i da se opomenemo onog puta i riječi Gospodnje, koju čusmo u svetom Jevanđelju: Ne bojte se onih koji vam mogu ubiti tijelo i ništa više od toga, nego se bojte onoga koji može pogubiti dušu i tijelo i baciti u oganj vječni, pakleni. Pored fizičke smrti, koja je jedina izvjesna u ljudskom životu, a sve ostalo je nesigurno, postoji i ta druga, teža i opasnija smrt o kojoj Hristos govori, a to je duhovna smrt i smrt duše“, naveo je Vladika, napominjući da je tjelesna smrt razdvajanje duše od tijela, a duhovna je razdvajanje bića ljudskog, duše ljudske od Boga, Životodavca i Stvoritelja svoga.
Kaže Gospod: Onaj koji hoće, dakle, dobrovoljno da ide za mnom neka uzme krst svoj i neka pođe za mnom. On poziva ne na moranje, nego na dobrovoljno slijeđenje NJega i NJegove blage vijesti, poručujući da će svi oni koji budu išli za NJim imati NJegovu sudbinu. Ako ne budemo onako stradali i bili ubijeni kao što su bili mnogi ubijeni Sveti mučenici, pogotovu u prvim vjekovima, a i današnji koje proslavljamo, a ono makar da ćemo trpjeti poniženja, uvrede, patnje, muke i progone i da budemo spremni da to prihvatimo raširenih ruku, jer sve što je od Boga, što nam dolazi u našem životu, iako to u prvom trenutku možda tako ne izgleda, ali, na kraju je ipak slađe od meda“.
„To je narodno iskustvo, iskristalisano kroz vjekove. Ko nastoji da sačuva život svoj, izgubiće ga, kaže Gospod, a ko život svoj izgubi mene radi i Jevanđelja radi, taj će ga sačuvati i zadobiti, još kaže: Šta vrijedi čovjeku ako cijeli svijet zadobije, a duši svojoj naudi. Cijela suština i smisao našeg postojanja jeste upravo to – čuvanje duše svoje kao zjenice oka, a čuva se tako što se izbjegava grijeh i zaobilazi grijeh koji nas jedini može odvojiti od Boga i baciti u ništavilo i tamu najkrajnju“, besjedio je Njegovo Preosveštenstvo.
Ukazao je na to da se car Nikolaj, koji je bio u prijateljskim odnosima sa Kajzerom Vilhelmom njemačkim, u Prvom svjetskom ratu opredijelio da pomogne slovenskoj pravoslavnoj braći, napadnutim kraljevinama Srbiji i Crnoj Gori, od Austrougarske monarhije i time je direktno ugrozio sebe, svoj narod i carstvo.
„Ali je znao šta je izabrao, izabrao je ono zbog čega se proslavio u sve vjekove, izabrao je ono što je Bogu ugodno i što je Hristos tražio od njega da život svoj položi za svoju braću. Zna to ovaj narod kao što znamo ko nam je majka, a ne predstavlja nam se da je to i šta nam želi, tako i znamo šta je za srpski narod značio ruski car i ruska zemlja i ruski narod. Imamo blagoslov da baš na današnji dan nam dođe Mitropolit kemerovski da služimo zajedno Liturgiju i time još jednom potvrdimo našu zajednicu, ljubav, zajedništvo i zajedničku žrtvu koju podnosimo na istom putu Hristovom kojim idemo i slijedimo, NJemu sledujući naše slavne vitezove duha, svetitelje i pretke“, kazao je Vladika Metodije.
Po odsluženoj Liturgiji, Episkop domaćin Vladika budimljansko-nikšićki Metodije zablagodario je Bogu i Svetim carskim mučenicima na današnjem divnom sabranju, ktitorskoj slavi Sabornog hrama u Nikšiću, posvećenog Svetom Vasiliju Ostroškom, jednom od najpoštovanijih svetitelja u našem narodu. Izrazio je zahvalnost Mitropolitu Aristarhu, koji je došao da učestvuje u ovom liturgijskom sabranju i načalstvuje svetom Liturgijom kao i Preosvećenom Mitropolitu Joanikiju.
Sabranima je arhipastirsku pouku uputio Mitropolit Joanikije, rekavši da su se sabrali oko imena Božjeg, da se NJegovom silom osvete, osnaže i da se na ovoj zajedničkoj molitvi nadahnu božanskom ljubavlju i nahrane nebeskim hljebom, Svetim Tajnama Hristovim.
„Ali, isto tako, i da proslavimo ktitorsku slavu ovog svetog hrama, da proslavimo carske mučenike: cara Nikolaja II, caricu Aleksandru, carevića Alekseja i četiri kćeri velike knjeginje: Olgu, Tatjanu, Mariju i Anastasiju i one koji su sa njima postradali. Kada proslavljamo ktitorsku slavu ovog svetog hrama onda zajedno sa carem Nikolajem pominjemo i njegovog oca cara Aleksandra III u čije vrijeme je već bilo riješeno da se podiže ovaj sveti hram uz pomoć ruske carevine i koji je podigao Carev most ovdje i povezao Nikšić sa Brdima, Bjelopavlićima. Toliko spomena i znamenja su njih dvojica ostavili ovdje. Isto tako se sjećamo da Sveti car Nikolaj nije bio samo ktitor ovoga hrama, nego i mnogih velikih monumentalnih hramova širom Rusije, ali i širom Evrope i Svete Zemlje“, naveo je Mitropolit Joanikije, dodajući da svuda po Evropi se mogu vidjeti ruske crkve i svetinje koje su podignute u carsko vrijeme, te da je veliki broj njih iz doba cara Nikolaja.
„I u Svetoj Zemlji isto tako, dakle, bio je čovjek velike vjere i velike ljubavi, one ljubavi koja je spremna da se žrtvuje za Crkvu Božju, za svoj narod, za svoju otadžbinu, ali da se žrtvuje i za druge, njemu bliske narode. On je u najtežim vremenima naše novije istorije stao iza srpskog naroda kad je bio napadnut, u njemu smo cijelo vrijeme rata imali tvrdi oslonac, u njega i u rusku Carevinu, a kada je došao najteži momenat, kada se pokazalo licemjerje zapadnih saveznika koji su bili prepustili srpsku vojsku i srpski narod prema Solunskom frontu kad su išli, smrti i govorili da se ne vrijedi za njih boriti, da su već propali, on je tada ultimativno rekao da ukoliko oni ne pošalju pomoć koju su dužni poslati kao saveznici, koju su obećali da će on istupiti iz rata i napraviti separatni mir sa NJemcima“.
„Toliko je on bio čovjek velike duše, ali, nažalost, završio je onako kako po našim ljudskim mjerilima nije trebalo. Potpuno nevin on je bio prinuđen da se povuče sa carskog prestola, toliko su zapadne zemlje i službe vršljale po Rusiji da su usmjerili krivice za sve teškoće prema ruskom caru i tražili su mnogi od njega da se povuče i da time pomogne Rusiji. I on se povukao, ali zloba nije stala tu, nego je tek dobila zamah i samo su boljševici, bezbožnici tog vremena u Rusiji vrebali momenat da dođu glave Svetom caru Nikolaju i ne samo njemu, nego i cijeloj njegovoj porodici. Najstravičnije ubistvo i najstravičniji zločin u 20. vijeku svršio se prilikom ubistva cara Nikolaja i njegove porodice“, besjedio je Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije.
Nije to, po njegovim riječima, bilo samo lišenje života, nego je to bilo i satansko iživljavanje nad tijelima žrtava, koja su benzinom spaljena i sumpornom kisjelinom uništavana.
„Međutim, nađeni su njihovi Sveti ostaci i posle dugo vremena, kada se ime cara Nikolaja nije smjelo ni pomenuti širom bivšeg Sovjetskog saveza, odjednom je došlo vrijeme njegovog proslavljenja. Ruski narod, Ruska pravoslavna Crkva ga je kanonizovala i pribrojala liku Svetih, njega i cijelu carsku porodicu, ali to je bio momenat od kada je ruski narod smjelo zakoračio da se vrati svojim tradicionalnim vrijednostima, svojoj svetoj vjeri, svojoj istoriji, svojoj tradiciji, svojoj kulturi, i da skloni mreže zaborava sa očiju ruskog čovjeka. Mi pominjemo dobročinstva ruskih careva, RPC prema srpskom narodu i posebno prema Crnoj Gori“.
„Vidite kako je lijep i veličanstven ovaj Sveti Hram, naravno, uz cara Nikolaja pominjemo i našeg kralja Nikolu u čije vrijeme je ovaj sveti hram podignut i mnogo se starao oko njegovog podizanja, ali prvo pominjemo cara Nikolaja zbog toga što bez njegove pomoći ne bismo tada mogli sagraditi nijedan mali hram, a kamoli ovako veličanstvenu crkvu u to vrijeme. Rusija je učinila mnogo više, kad bismo sabrali svu rusku pomoć koja je došla Crnoj Gori, od Mitropolita Danila Petrovića pa do kralja Nikole bilo bi mnogo ovakvih veličanstvenih hramova po Crnoj Gori, ako bismo tu vrijednost pretvorili u hramove. Dobro znate da je i kraljevski dvor kralja Nikole, vojska i prosveta Crne Gore da su bili u potpunosti na budžetu ruske carevine. Mi ta dobročinstva ne zaboravljamo i to posebno želimo da istaknemo prilikom slave ovog svetog hrama, jer nas je sveta vjera pravoslavna toliko zbližila i sjedinila sa bratskim ruskim narodom i produbila sve naše druge bratske kulturne i duhovne veze. Zbog toga nam je čast da još jednom pozdravimo NJegovo Visokopreosveštenstvo dragog nam Mitropolita kemerovskog i prokopijevskog G. Aristarha koji nam je došao u goste i danas načalstvovao ovom svetom službom, uznio svete molitve Gospodu Bogu, iz njegovih ruku smo se svi danas ovdje pričestili i rukopoložio novog đakona Duška, neka mu bude na zdravlje, radost i ukrepljenje za sve dane njegovog života, njegove svete službe“, rekao je Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, pozvavši Visokopreosvećenog Mitropolita Aristarha da blagoslovi sabranje i obrati se svojim prazničnim slovom.
Vladika Metodije je ovom prilikom kazao da neće biti potreban prevodilac da bi prevodio obraćanje Mitropolita kemerovskog i prokopijevskog Aristarha, jer govorimo istim jezikom, isti smo narod i ista krva nam teče kroz vene.
„Vaša visokoprepodobija, dragi oci sveštenoslužitelji, braćo i sestre.
Mi smo se danas ovdje sabrali, u ovom svetom namoljenom hramu, da zajedno proslavimo Svete strastoterpce, cara Nikolaja i njegovu suprugu Aleksandaru sa njihovom djecom. Proslavljajući ugodnike Božije, srpska i ruska Crkva se podsjećaju vremena kada je sa ovim stradanjem počeo put stradanja i ispovjedništa ruske i srpske Crkve. Blagodarim vladikama Metodiju i Joanikiju što u ovom hramu, danas možemo zajedno da služimo i da se sjetimo podviga cara Nikolaja, koji se tiče ne samo naše istorije već i srpske Crkve. On je, zaista, mnogo uradio za naše narode, učvršćujući svojim podvigom naše jedinstvo, evo, više od sto godina. Služeći svetu Liturgiju, mi smo osjetili tu ljubav koju imamo u Hristu i posvjedočili smo, pričešćujući se iz jedne čaše, opet, naše jedinstvo, jedinstvo bratskih crkava. I danas smo se molili caru strastoterpcu da i on izmoli, pred prestolom Božijim, da se to jedinstvo sačuva i utvrdi vjera u ljudskim srcima, nada, i umnoži ljubav među nama.
Ova zajednička služba i međusobna podrška je svedočanstvo o ispunjavanju zapovijesti, koju nam je On ostavio, rekavši da volimo jedni druge, da budemo jedno. Veoma je važna ta podrška u vremenu kada nas svijet okružuje raznim izazovima, na šta je odgovor, prije svega, jevanđeljska istina. Po riječima NJegove Svetosti ruskog Patrijarha Kirila, glavni zadatak pastirskog i arhipastirskog služenja je da, čuvajući tradicije naših naroda, istovremeno unosimo u ovaj svijet i svjetlost Hristovog učenja. Učiti narod pravoslavnom učenju i utvrđujući ljudska srca božestvenom blagodaću, blagodaću Duha Svetoga. Mi i vi, drage Vladike, pastiri i arhipastiri, imamo iste temelje, istu nadu, a nada naša i pribježište naše, po riječi Božijoj, je Gospod Isus Hristos. Zato zajedno izvršavamo opštecrkvenu misiju, pomažući jedni druge u teškim trenucima istorije i sudbine, ispunjavajući time taj Božiji zakon i zapovijesti.
Želimo vam, dragi vladiko Metodije, da Vam Vaša budimljansko-nikšićka Eparhija procvjetava i napreduje i gradi hramove Božije, ali ono što je još važnije je da se ukrepljuje pravoslavna vjera u ljudskim srcima, utvrđuje nada i mir u dušama i umnožava ljubav ka bližnjemu. Neka bi se u ovom našem služenju, pastirskom i arhipastirskom, uvijek ispunjavale riječi koje nam je Gospod kazao i koje Crkva ponavlja sve vrijeme, pred početak božestvene Liturgije: Da se svijetli svjetlost vaša pred ljudima, da vide vaša dobra djela i proslave Boga Koji je na nebesima.
Vladiko, vi ste nedavno posjetili našu kuzbasku Mitropoliju, danas smo mi došli kod Vas da bi smo, ponovo, zajedno proslavili Gospoda i pomolili se Svetim ugodnicima Božijim. Dozvolite mi, dragi Vladiko, da Vam na uspomenu ovoj našoj posjeti i susretu, uručimo ikonu Svete velikomučenice Varvare, posebno značajne za Kuzbas i rudare, koji često rizikuju životom i zdravljem, a čije je ona zastupnica, a takođe i ikonu Svetih carskih mučenika da nas podsjeća na današnju službu i ljubav jednih prema drugima. Takođe, bih svima ovdje da prenesem blagoslov NJegove Svetosti Patrijarha ruskog Kirila u vidu ikone Pokrova Presvete Bogorodice nad Kuzbaskom zemljom, koju ste, Vi i Vladaka Joanikije, posjetili kada smo, takođe, zajedno služili, moleći se za srpsku i rusku Crkvu,“ zaključio je vladika Aristarh.
